Na pitanja slušatelja HKR-a odgovarao je u petak, 3. svibnja, vlč. Robert Šreter, župnik župe sv. Mirka u Šestinama.
Što su to kumulativne mise?
Svaka misa ima jednaku vrijednost. Nema razlike između mise radnim danom, nedjeljom ili blagdanom, bila ona pjevana ili ne. I bez obzira na broj vjernika koji dolaze na misu. Na misu dolazi svatko sa svojim molitvenim nakanama, potrebama i sve se to stavlja na Kristov oltar.
Navikli smo na to da se kažu nakane za svetu misu. Tako znamo javno reći ime pokojnika za kojega se služi misa. Ali to ne znači da je misa prikazana samo na tu, jednu nakanu. Želi se reći da na poseban način molimo na nakanu vjernika koji je zamolio da se misa prikaže na njegovu nakanu.
Budući da je veliki interes na velikim župama gdje ljudi imaju želje i potreba dati misu za svoju nakanu, crkvene vlasti su dopustile da određene mise budu kumulativne, tj. zajedničke. Dakle, više ljudi može dati svoju nakanu. Pravilo za Zagrebačku nadbiskupiju je da su zajedničke mise utorkom i petkom. Tko god želi tada može dati svoju nakanu. Svećenik koji tu misu služi, može uzeti samo jedan stipendij. Ostatak ide u biskupiju, nadbiskupiju.
Zašto služimo misu za svoje pokojne?
Zato što čvrsto vjerujemo da čovjekov život ne završava smrću ovdje na zemlji. On se nastavlja u Vječnosti. Kada ne bi bilo tako, ne bi imalo smisla ni moliti, ni davati mise za pokojne. Jer ako su otišli u ništavilo, mise nemaju nikakve vrijednosti.
Misa nije odraz samo ljudskog sjećanja na naše pokojne. Mi vjerujemo da postoji veza između nas i naših pokojnih. Mi se možemo čuti u molitvama. Mi molimo za njih, ali i oni mole za nas. Ako inače vjerujemo u moć, ljepotu i bogatstvo mise, onda ima smisla dati misu za svoje pokojne.
Vrijedi li oprost u duhu iako u stvarnosti ne mogu kontaktirati s osobom kojoj u duhu opraštam?
Oprost ima svoju važnu dimenziju u odnosu na onoga koji oprašta i onoga kojemu se oprašta. Postoje objektivne situaciju kada se ova druga dimenzija ne može ostvariti. Dimenzija onoga koji oprašta je važna jer ne možeš nekome reći da si mu oprostio ako to nisi učinio u srcu. Ako je ikako moguće, taj oprost trebe prenijeti, priopćiti onome kojemu se oprašta.
Ako netko ne želi primiti oprost, ne želi čuti za nas, u toj situaciji taj oprost ne možemo priopćiti. Ali, ako sam u sebi oprostio, ta nutarnja duhovna dimenzija oprosta doći će do osobe kojoj se oprašta.