'Smijem li sina poticati na ispovijed i pričest, a upao je u grijeh bluda?' 'Supruga ne želi više spolne odnose, što da radim?' Dva su to pitanja koja izdvajamo iz novog izdanja HKR-ove emisije 'Halo, velečasni!' u kojoj naši svećenici-suradnici redovito pokušavaju dati najbolji odgovor i pastoralni poticaj. Ovoga petka u studiju s urednicom Tanjom Maleš bio je vlč. Damir Ocvirk, župnik zagrebačke župe Sv. Josipa na Trešnjevci i za mrežne stranice HKM-a donosimo:
Sin mi ima 12 godina i upao je u grijeh bludnosti. Potičem ga na ispovijed, ali vidim da je sve više odgađa. Smijem li ga uopće poticati da ide jer ne znam ima li kajanja i hoće li uslijediti svetogrdna pričest?
„Ne znam o kojem se grijehu bludnosti radi, no nije ni važno. Potrebno je da roditelji, koliko je god moguće, imaju otvoren odnos sa svojom djecom, pa da i o takvim stvarima mogu porazgovarati, dakako, upućivati svoju djecu na čisti život – čist pogled – da ih se pokuša sačuvati od zla pornografije, putem televizije i interneta, kako bi mogli imati onda ispravan odnosi i prema bilo kome. Ovdje se radi o sinu, dakle ispravan odnos prema djevojkama, a ukoliko se radi o ženskim osobama – prema muškarcima”, ustvrdio je vlč. Ocvirk i nastavio:
Smijem li ga poticati na ispovijed?
Dakako da ‘da’. „Najbolji primjer ćete mu dati sami” – predložio je – „ako vi idete redovito na ispovijed i da svoje dijete vodite”.
Tu osobito ovaj svećenik preporučuje pobožnost ‘Devet prvih petaka’ da „zajedno sa svojim sinom idete i na svetu ispovijed i svetu pričest, stavljajući i tu nakanu u Božje srce da srce vašeg sina bude čisto kao što je i srce Isusa Krista”.
„Možete mu preporučiti, ili zajedno s njima otići, možda kod nekog svećenika u kojeg imate povjerenja, koji može s njime o tim stvarima porazgovarati. Ne znamo ‘što se događa u ispovjedaonici’ – da li se iskreno kaje, no ako opetovano čini iste grijehe, a bori se protiv toga, Gospodin dobro znade sve naše poteškoće i Gospodin će nam biti blizu.”
Podsjetio je, nadalje, da duhovni pisci govore kako sveta pričest nije povlastica svetaca, nego je hrana slabima i „ako vaš sin uzima svetu pričest, kao hranu, da bi se mogao boriti protiv grijeha bludnosti, kojega vi spominjete, onda će mu sveta pričest svakako biti na jakost, neće mu biti svetogrdna pričest, a treba ga dakao poticati i na ispovijed i na kajanje”, zaključio je vlč. Damir Ocvirk, a iduće pitanje koje izdvajamo za čitatelje Hrvatske katoličke mreže je:
U braku sam 27 godina i već nekoliko godina supruga i ja nismo intimni. Supruga je rekla da je izgubila neki hormon i više nema volju i potrebu za intimom i rekla mi je da ja to moram shvatiti. Shvaćam je ali sam je pitao: ‘Gdje sam ja u toj priči?’ Rekla mi je da mi ne preostaje ništa drugo nego celibat. Je li to zaista jedino što mi preostaje: Celibat, a biti u braku?
„Jako je teško nekome sa strane ulaziti u intimni prostor supružnika. Zbog čega je nestao taj hormon? Je li uistinu nestao ili je ponestalo ljubavi u braku, pa više nema potrebe za intimom?”, upitao se ‘radijski svećenik i rastumačio šire:
Brak je jedna dinamika u kojoj se neprestano treba obnavljati međusobna ljubav i međusobna vjernost.
Bračna ljubav je specifična ljubav jer se ona potvrđuje i intimnim odnosom supružnika kojima se oni, zapravo, međusobno posvećuju – ukoliko intimni čin odgovara Božjoj volji – ako su u bračnom činu otvoreni životu i ukoliko je čin sjedinjenja recipročan činu rađanja.
„Dakako da s vremenom može ponestati onog početnog žara i da tijelo svakog čovjeka drugačije reagira. Netko s vremenom izgubi potrebu za intimnim odnosom i taj intimni odnos se onda pretvara u nešto drugo, kao što su neki drugi znaci nježnosti – razgovor, blizina, briga… – a netko pak ima potrebu za pravim spolnim odnosom.”
„Među supružnicima svakako da treba biti prisutna iskrena i prava otvorenost, razgovor, da se mogu jedno drugome priopćiti, u svemu onome što oni jesu dobrim i lošim stranama, te da mogu o tome razgovarati i da se mogu međusobno prihvaćati.”
Ipak – upozorio je vlč. Ocvirk – ne može se spolni čin u braku vršiti tako da on postaje prisila, jer tada postaje silovanje, ali treba biti obostrano razumijevanje supružnika.
„Kada supružnici stupaju u brak onda, zapravo, više nema nečega što je moje i nečega što je od moje supruge. Sve nam postaje zajedničko; tako i naša tijela postaju zajednička. Suprug ima pravo na tijelo svoje žene i žena ima pravo na tijelo svoga supruga. U konačnici o važnim stvarima – pitanja tjela supružnika – supružnici međusobno odlučuju. Zdrava supruga odlučuje o tijelu svoga bolesnog supruga; način liječenja ili o ukopa njegova tijela ili obrnuto.”
Moraju dobro vidjeti o čemu se tu radi; odgovorio je, dalje, vlč. Damir Ocvirk:
„Je li to pomanjkanje ljubavi ili stvarno pomanjkanje nekog hormona, kao što ona kaže. Prva stvar braka je ‘dobro’ bračnih drugova koje se ne smije zaboraviti, a svaka ljubav podrazumijeva i umiranje – umiranje neke svoje komocije i svojim sebičnostima – da bi drugi mogao biti sretan.”
I u bračnom činu – istaknuo je – sreća jednog supružnika, dakle muža, je potpuno udovoljiti svojoj ženi, a sreća jedne žene je potpuno udovoljiti svome mužu. To je to umiranje koje se podrazumijeva da bi drugi mogao živjeti potpuno sretno i blaženo.
„Zanimljivo je kako već stari crkveni oci kažu da je Bog dao bračnom paru – mužu i ženi – osjet spone naslade da bi već na zemlji mogao osjetiti što je to Raj. Ako je supružnicima tako lijepo u spolnome činu, u međusobnom darivanju, kako će tek onda biti u Nebu”, zaključio je HKR-ov svećenik-suradnik emisije ‘Halo, velečasni!’ predloživši neka ovaj bračni par dobro razgovara o svemu tome, uvide o čemu je tu točno riječ i neka ne zaborave na dobro jedan drugoga.