Budi dio naše mreže

HALO VELEČASNI? Nakon primanja pričesti treba li vjernik ostati stajati, sjesti ili klečati?

Treba li vjernik pokleknuti prije pričešćivanja? Nakon primanja pričesti treba li vjernik ostati stajati, sjesti ili klečati? Zašto neki na pričesti izbjegavaju reći "Amen"? Na ta i druga pitanja u emisiji HKR-a "Halo, velečasni!" 31. siječnja odgovarao je župnik šestinske župe sv. Mirka vlč. Robert Šreter.

/ dt

Treba li vjernik pokleknuti prije pričešćivanja?

Postoje dva redovita načina primanja svete pričesti, a to je – na usta, ili na ruku. Treći je stav klečanja, odnosno ljudi kleknu i primaju pričest. Time se želi naglasiti da čovjek s poštovanjem pristupa svetoj pričesti pa iz tog razloga poklekne u trenutku dok prima pričest.

Prije liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora postojale su pričesne klupe i svi bi vjernici prije primanja svete pričesti kleknuli na pričesnu klupu i svi su se pričešćivali na taj način, klečeći. Liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora izbacila je, između ostalog, i pričesnu klupu, i to ne zato što bi htjela ljude odvratiti od poštivanja onoga (Krista, nap. a.) koga primaju, već treba naglasiti da nije presudan onaj vanjski stav tijela nego je važno nutarnje raspoloženje duha. Vjernik se treba zapitati kako prima Krista Gospodina u svetoj pričesti. Potpuno ispravno je primanje pričesti na ruku, na usta.

Važnije je doći sabranih misli na pričest nego pokleknuti.

Klečeći primati pričest ne preporuča se iz praktičnih razloga – jer otežava samo dijeljenje pričesti. Naravno, ako netko želi i ima potrebu, može kleknuti, i svećenik će ga pričestiti i klečeći, ali nije potrebno kleknuti. Nije potrebno ni u redu za pričest pokleknuti prije primanja svete pričesti. Ali ako vjernik osjeti potrebu pokleknuti na jedno koljeno prije nego će primiti pričest, neka to slobodno učini. No i hodajući prema pričesti, bez da pokleknemo, ne znači da smo pristupili pričesti s manje ljubavi i poštovanja. Različiti su stavovi tijela koji trebaju odražavati jednak nutarnji duh – svijest koga primamo. Važnije je doći sabranih misli na pričest nego pokleknuti. Netko može pokleknuti, a da su mu misli pritom tko zna gdje. A netko može doći hodajući, stojeći se pričestiti, a da pritom u sebi itekako osjeća Božju blizinu i da zahvaljuje na tome što mu Bog dolazi.

Nakon primanja pričesti treba li vjernik ostati stajati, sjesti ili klečati?

Kad se pričestimo i kad se vratimo na svoje mjesto u crkvi, pojavljuju se nedoumice ostati stajati, pokleknuti ili odmah sjesti. Vrijedi isti odgovor kao i na prethodno pitanje. Kad se vratim s pričesti trebao bih najprije Bogu zahvaliti za taj trenutak, za tu milost da sam mogao primiti Krista Gospodina u sebe. Na koji način ću to učiniti, to je potpuno nebitno i sporedno.

Nije bitan vanjski položaj tijela

Ako osjetim potrebu kleknuti nakon pričesti i klečeći zahvaliti Bogu jer mi je pričest toliko posebna i potrebna bila toga dana jer sam iznutra ili izranjen ili u nekoj tjeskobi, u muci, u traženju ili sam jednostavno sretan zbog toga što sam primio živoga Boga u sebe i želim na taj način reći Bogu hvala, ma samo kleknite i klečeći zahvalite Bogu. Ali čovjek može i sjesti u klupu i ostati miran, sabran i ostati tako nekoliko trenutaka prije nego nastavi pjevati s ostalim vjernicima i na taj način zahvaliti Bogu. Dakle, nije bitan vanjski položaj tijela. Kod molitve je ionako najvažnije zauzeti onaj stav tijela koji nam toga trenutka najviše odgovara i koji će nam najviše pomoći da se možemo koncentrirati, sabrati i u toj sabranosti s Bogom razgovarati. Hoće li to biti klečeći, stojeći ili sjedeći – potpuno je svejedno.

Zašto neki na pričesti izbjegavaju reći “Amen”?

Mislim da neki jednostavno ne znaju da treba reći “Amen”, a ne da namjerno izbjegavaju. To može čudno zvučati, da netko ide na pričest, a ne zna da mora reći “Amen”, ali zaista se to često događa. I ja sam u svojoj svećeničkoj praksi puno puta doživio da netko umjesto “Amen” kaže “Hvala”. Pokuša se ispraviti vjernika pa onda svećenik kaže “Amen” sugerirajući vjerniku da bi i on to trebao reći, ili nakon mise ako se ukaže prilika čovjeku skrenuti pozornost na to. Dakle, neznanje je u pitanju, zaista ne vidim i ne znam neki drugi razlog zašto bi netko izbjegavao reći “Amen”.

Amen u prijevodu znači potvrda nečega, “da, tako je”. Svećenik kad mi pokazuje hostiju, neposredno prije nego ću je primiti, kaže: “Tijelo Kristovo”, a ja na to kažem: “Amen. Da, tako je. Ja vjerujem da je to tijelo Kristovo. Vjerujem da je pod tom prilikom komadića kruha zaista Bog koji ulazi u moje srce, u moj život. Zato i pristupam pričesti jer to vjerujem.” Dakle, “amen” je potvrda naše vjere. I zato ga ne bi trebalo izbjegavati već svaki puta reći: “Amen. Vjerujem. Hvala ti, Gospodine, što meni nedostojnome dolaziš.”

Cijelu emisiju poslušajte ovdje:

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja