Može li svećenik u ovom vremenu posjetiti bolesnika kod kuće i donijeti mu svetu pričest?

Opća zabrana pohoda je ukinuta. Naravno da će svećenik kada dođe, pogotovo starijoj i teško bolesnoj osobi, staviti masku na lice da bi zaštitio tu osobu. Svećenika se sada može pozvati u svim situacijama koje to zahtijevaju.

Kako Bog gleda na nevjernike koji zaista čine dobro drugima?

Bog ih gleda kao svoju djecu i ljubi ih istom ljubavlju kao nas vjernike. A ako ih Bog tako gleda, onda bismo ih i mi morali tako gledati. Na pitanje zašto je Bog dao da postoje tolike vjere i, općenito, na pitanje vjere i nevjere nemamo odgovor. Ne smijemo nikoga osuđivati zato što nije vjernik. To što mi jesmo vjernici, to je Božji dar na kojemu možemo samo zahvaljivati. Tko više vrijedi pred Bogom, vjernik koji je to samo na papiru ili onaj koji se ne zove vjernikom, ali ispravno se odnosi prema drugima i nastoji pomoći kolikogod može? Nevjernici, ili oni koji se takvima izjašnjavaju, žive po svojoj savjesti, ako je ispravno formirana. Mi kršćani smo tijekom povijesti krštenje naviještali ognjem i mačem, ali smo prošli povijesnu katarzu i svjesni smo da je Evanđelje i krštenje ponuda te da se ne smijemo vraćati nasilju.

Zašto svećenik ponekad misu slavi leđima okrenut narodu i ima li to veze s koronom?

Ukoliko se ne radi o misnom slavlju u nekoj maloj kapeli, koja i nema oltar okrenut narodu, onda slušatelj, najvjerojatnije, misli na misno slavlje po tradicionalnom obredu i na latinskom jeziku. Do reforme II. Vatikanskog sabora svi svećenici, bez iznimke, mise su slavili na latinskom jeziku i leđima okrenuti narodu. Reformom je uvedeno misno slavlje na narodnom jeziku. Imam puno poštovanje prema vjernicima koji žele sudjelovati na tradicionalnoj misi. Međutim, a sada govorim i kao vjernik i kao svećenik, ne može mi misa na jeziku koji ne razumijem, koji ne mogu pratiti, biti važnija od mise na narodnom jeziku koji svi razumijemo.

Možete li nam približiti vazmenu pobožnost Put svjetla?

Baš kao što u korizmi molimo pobožnost Križnoga puta, tako se pojavila i pobožnost Put svjetla, koja želi biti svojevrstan nastavak. Otajstvo Kristovog života nije završilo mukom i smrću, nego je završilo Njegovim uskrsnućem, proslavom i uzašašćem. Pobožnost Puta svjetla relativno je novijega datuma, znamo da je 1988. pokrenuta u Italiji, predložio ju je jedan svećenik salezijanac i od tada se počela pomalo širiti. Još uvijek nije snažno zaživjela kao što bismo možda očekivali. Međutim, ako je nešto pozitivno, dobro i vrijedno, onda će biti prepoznato i zaživjeti među vjernicima. Hoće li Put svjetla ikad biti “popularan” kao pobožnost Križnog puta, to ne znamo. Postaja “Puta svjetla” također ima četrnaest, s time da one još uvijek nisu točno određene, ali obrađuju događaje iz uskrsnog vremena, od Uskrsa do Uzašašća.