Na spomenicima na groblju vidjela sam da je preko znaka križa stavljena ruža, a ne tijelo našega Gospodina i to me buni, pa molim pomoć!

Corpus, odnosno Tijelo Isusa Krista je jedino što ide na križ, ne može dakle Isusovu patnju, ljudsku patnju koju je podnio za nas i naše grijehe, zamijeniti ni jedan simbol kao što je ruža, jer ona na nesavršen, ali i neadekvatan način, predstavlja ono što je sam Isus Krist za nas proživio, naposljetku i svoj život dao kao otkupninu za naše grijehe. Ruža ipak nije simbol tolike patnje i tolike ljubavi koju iskazuje Isus Krist nama ljudima. Taj Božji naum je iznad jednog sitnog simbola kao što je ruža, tako da nije primjereno da se, osobito na takva javna vidljiva mjesta kao što su križevi na našim grobovima, stavljaju takvi simboli.

Sve češće čujem da svećenici ne daju osobama koje žive u civilnom braku sudjelovati u svetoj misi. Moja prijateljica ima isti problem i svećenik joj je rekao da ona ne smije u crkvu. Čudim se tome jer znam da su u crkvu svi dobrodošli. Kako riješiti takav problem?

Pretpostavljam da se ovdje radi o lošoj komunikaciji. Očito kada treba saslušati ono što župnik kaže čuju se možda samo prve riječi ili prva rečenica, a nastavak o posebnoj brizi, duhovnoj skrbi koju Crkva daje razvedenim i ponovno vjenčanim osobama, taj dio se očito niti ne čuje. Dakle, nikome nije u crkvu zabranjen dolazak, osobito osobama koje su krštene, koje su vjernici. Kako netko živi svoju vjeru nitko od nas nije postavljen suditi, njemu će sam Bog kad dođe pred njegovo lice izreći sud njegova života. Crkva prema Božjoj namisli, prema savjetima koje smo primili od samoga Boga, osobito kroz deset Božjih zapovijedi određuje u kojem stanju je netko u redovitoj milosti da može pristupati sakramentima, odnosno svetoj Euharistiji, pričesti. Tu se možda radi najviše o grešci onoga što čujemo i pristupanju svetoj ispovijedi, kao i kasnije kumovanju kao jednog od čina koji se povezuje uz vjernički način života. S druge strane, onaj tko ne može redovito pristupati svetoj pričesti možda osjeća da zbog toga ne može dolaziti u crkvu. Radi se, dakle, o grešci u komunikaciji gdje se ne prepozna što je meritum stvari, a to je da postoji i duhovna pričest, duhovna skrb za svakog vjernika, da liturgijsko slavlje ima svoja dva dijela, liturgiju Riječi i liturgiju Kruha gdje se mi vraćamo u vrijeme života Isusa Krista slušajući riječi s Posljednje večere gdje se kao spomen-činom događa taj otajstveni susret čovjeka i Boga, Boga koji dolazi u zajednicu vjernika koja se okupila da slavi Boga. Osjećaj pripadnosti ili nepripadnosti je opet osjećaj, dakle mi smo po svom krštenju članovi Crkve, netko će to izvršiti na jedan savršeniji, milosni način, netko će sebe isključiti iz tog milosnog stanja, ali to su sve svjesne i samovoljne odluke nas vjernika i na koji način mi oblikujemo svoje živote.

U braku sam 27 godina, muž mi svaki dan prigovara i maltretira me, pokušavam svaki dan proživjeti patnju s Isusom, ali sve što napravim nije dobro. Osjećam se kao u kavezu. Trebam li tražiti razvod? Osjećam i manjak ljubavi, molim Vas savjet!

Osjećaj manjka ljubavi svakako nije razlog za traženje razvoda. Obiteljski život nije idila, to je pitanje očekivanja od braka. Nije ni nama svećenicima ugodno za čuti da netko nakon 27 godina braka svjedoči da nije siguran je li to institut za njega, je li ostvario sebe, svoju ljubav i komunikaciju s bračnim partnerom. Na svakom supružničkom paru je da razvija taj svoj odnos. Ljubav je nešto što se u životu umnaža, nešto na čemu treba raditi u različitim periodima svoga života. To nije nešto što padne s neba, nego traži osobu koja će biti u to uključena. Puno je teže kada nemamo sugovornika ‘na istoj valnoj dužini’, odnosa onoga tko je spreman na jednak način izgrađivati obiteljski i bračni život, međutim različita su i iskustva koja su se kroz 27 godina braka nakupila te možda postoji otegotna okolnost u svemu tome. Međutim i svaki bračni par je već nakon par mjeseci nezadovoljan razinom komunikacije ili osjećaja zaljubljenosti te misle da bi se trebali razići. To svakako nije Božji naum o braku i obitelji; obiteljski život je uvijek pun raznih konsenzusa, kompromisa raznih trenutaka kušnji koje nas trebaju naučiti kako da se više volimo ili pronađemo nove puteve da se ostvari ljubav među supružnicima, a ne dignuti ruke i odustati od takvog poslanja.

Crkva nikoga ne prisiljava da živi u svijetu zlostavljanja, da bude zlostavljan, da bude žrtva, dopušta ili predviđa i odvajanje od postelje, od stola, od krova, govoreći da svakome daje mogućnost da se zaštiti i pronađe mir u svome životu, jer dok ne pronađemo fizički mir kako možemo izgrađivati dalje bilo kakav odnos, govorimo naime o zaštiti žrtve ukoliko se radi o tome. No, ovdje više iščitavamo model prigovaranja; to je nesavršen način komuniciranja koji se često događa među nama ljudima, radi se o neprimjerenom humoru ili nepoštivanju ljudskog dostojanstva u nekim elementima da na takav način netko nekog ponižava. Ružno je kada se to događa u braku, pod obiteljskim krovom komunikacija treba postojati i treba biti konstruktivna, jer govor o egzistenciji, o svakodnevnim problemima s kojima se obitelj mora nositi, kada postane grub i banalan može nekoga povrijediti i stvoriti osjećaj zapostavljenosti.

Potrebno je čini najbolje što možemo i znamo ono što nam je u obitelji povjereno, svojim majčinstvom, supružništvom i brigom za obitelj od malih sitnih stvari; imamo tolike primjere svetaca koji su postigli svetost čineći upravo te male stvari svakodnevnog života.