Moj sin je mnogo godina bio ovisnik,. Prošao je zajednicu Cenacolo, prije 3 godine izišao, oženio se i dobio divnu djevojčicu. Krize i napasti dolaze, ali uspješno ih rješava. Često kaže da mu je potrebna ispovijed i pričest. Svi zajedno idemo redovito na misu, ali onda ja nosim malenu kod pričesti na blagoslov kod svećenika. Kako je snaha bila udata, rastala se, nema djece iz prvog braka, nisu se vjenčali u Crkvi, a to bi jako željeli. Čuli smo da poništenje crkvenog braka traje po 3-4 godine, a i financijski je teško. Zanima me je li to točno? Vidim da su mu posebna želja ispovijed i pričest, a sad kad je to čuo kao da je potonuo.

Termin „poništenje ženidbe“ uopće ne postoji. Naime, ženidba se proglašava ništavom, to znači da uopće nije sklopljena. Nažalost, mnogi olako shvaćaju taj postupak kao nešto što se dobiva automatizmom. Međutim, ako je ženidba valjano sklopljena, to znači da je u času sklapanja ženidbe sve bilo u redu, dvoje mladih se iskreno voljelo, živjeli su sretno u tom braku i nije bilo nikakvih zaostataka u smislu zapreka koje nisu jedno drugome rekli, npr. da osoba ima neku psihičku bolest ili druge teške stvari s kojima se čovjek ne može nositi, dakle, ako je sve bilo čisto, ženidbu nitko ne može razriješiti, ona je sklopljena i ako je sklopljena valjano, ostaje do smrti. Kaže se : „Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.“ Znači to bi trebalo biti i jest do smrti, Jedan život – jedan bračni drug. Dakle, ne možemo mi sada reći: „Našla sam ljubav svog života, pa ću sklopiti novu ženidbu. Ako je poslije došlo do izdaje, to su sve napasti protiv kojih se treba boriti, a s tim je jako povezan i duhovni život. Mnogi sklope ženidbu, ali vrlo neozbiljno u duhovnom smislu. Rijetko kad zamole za pomoć Gospodina koji je ušao u taj brak. Ne ide se na misu, ne živi se duhovni život, materijalno je u prvom planu i često nam zbog toga ženidbe propadaju. No ženidba je do groba. Isus je rekao da tko napusti ženu, pa se oženi drugom, čini preljub i obrnuto. No ako gospođa ima motiva, ako su neozbiljno ušli u brak, onda ima smisla pokrenuti postupak.

Puno je takvih situacija i nitko nikoga ne osuđuje. Često znam osobama reći: „Ako ne možeš sakramentalno živjeti, to ne znači da si proklet, da si izopćen, Gospodin zna zašto je to tako postavio. No Gospodin je sama ljubav, on je i razbojniku na križu oprostio. Dakle, ako ne možeš na pričest, čini dobra djela, uključi se u Caritas.“ Ništa nije izgubljeno i ti ljudi su katkada puno duhovniji od drugih. Znam mnoge koji plaču i čeznu za svetom pričesti, dok drugi koji se smiju ispovijedati i pričešćivati, oni to izbjegavaju. To je paradoks! No, ponavljam, ništa nije izgubljeno. Ako je Vaš sin dobar čovjek i traži Gospodina, neka ga na svoj način traži i naći će ga. Mislim da ga je on već i našao, a čežnja koju on ima za primanjem Isusa u sakramentima itekako može kao patnja biti biser koji će mu pomoći. To će Gospodin rješavati. Kao što postoji krst želje, oni koji se nisu uspjeli krstiti jer su već prije toga u prva kršćanska vremena bili ubijeni, kao da su kršteni. Jednako je i s tom željom. Ako ja kao čovjek pokušavam imati sućuti i razumijevanja za tog čovjeka, što mislite kako Gospodin koji je sama dobrota i ljubav gleda na to. Nemojte se bojati, živite ispravno i po svojoj savjesti.

Kako Crkva gleda na suicid osoba koje nisu krštene?

Vjerujem da sve vjere, ne samo naša kršćanska, nalažu da ne možeš uzeti život. Mi vjerujemo da smo život primili od Gospodina i da ga samo On može uzeti. Dakle, suicid je nedopušten. Nekad prije, kad sam još bio bogoslov, nije se išlo na sprovode u slučaju samoubojstva. Danas se to tumači, što je vrlo logično, da čovjek koji počini suicid nije zdrava osoba, zdrav čovjek neće to učiniti, no ako si ti rastrojen, ako si u depresiji, to je bolest. Ako to osoba učini, mi ne sudimo, sprovodni obred se održi, ali bez propovijedi. Dakle, razlika postoji, ali ne uskraćuje se sprovod.

Mnogi psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri kada govore o suicidalnim mislima i suicidalnim osobama žele skrenuti pozornost na pitanje slobodne volje, koliko je osoba u tom času slobodna i što se događa. Ali svakako je napomena svima: Ako primijetite promjenu nečijeg raspoloženja, ako se netko povlači i najavljuje takve namjere, reagirajte! Najveća zamka koja nam se događa jest da mislimo da se to nas ne tiče. To se najčešće događa zbog naše komocije, to nas inkomodira. Oni koji su to uspjeli prepoznali, vjerojatno su spasili mnogo života, jer su bili ništa drugo nego uho. Katkada ne moraš činiti ništa drugo osim saslušati bližnjega.

Također nas muči pitanje: Jesu li oni sad u paklu? To ćemo ostaviti Gospodinu. Mnogi pitaju ima li smisla moliti za njih, ima li smisla misu platiti? Itekako ima smisla moliti za svaku dušu!