Što je čistoća i kako je možemo čuvati kao Marija? Smije se li s ukućanima komentirati pokoru, u smislu da sam dobio previše ili premalo pokore? Kako možemo biti sigurni da je Isus želio molitvu za jedinstvo? Na ta i druga pitanja u petak, 21. siječnja odgovarao je fra Roko Bedalov, župnik župe sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu.
Kako možemo biti sigurni da je Isus odredio molitvu za jedinstvo?
Kako možemo biti sigurni? Pa svi kršćani su povjerovali da je Isus Krist Bog i sa svima njima dijelimo temeljni sakrament krštenja. Pozvani smo biti jedno stado s jednim Pastirom. Ne tražimo što nas dijeli, nego krećemo na zajedničko putovanje prema Kristu. Ne smijemo se bojati drugih, ali to ne znači ni da bismo morali nagovarati druge da postanu katolici. Primjerice, Crkva se okrenula i dijalogu s drugim religijama. Ove nedjelje slavimo Nedjelju Božje Riječi, što je još jedna veza koja veže sve kršćane. Možemo zaključiti da bi izgradnja naše sve veće vjernosti Isusu Kristu trebala postati središnja nit našega života.
Što je čistoća i kako je možemo čuvati kao Marija?
Čistoća je jedna od tri evanđeoska savjeta koji osmišljavaju kršćanski život s Bogom, a između poslušnosti i siromaštva možda ima i središnje mjesto. Čistoća je krepost koja nas želi potaknuti da ostanemo postojani u Božjoj volji, bilo da se radi o celibatu, djevičanstvu ili neurednim mislima. A Djevica Marija je u Svetom Pismu slika Crkve. Ona je uspjela bez grijeha proživjeti svoj život, pomoći svakome tko je zatražio njenu pomoć i nije dopustila da se dogodi razdor u Njenom srcu, a onda ni u djelu Njenoga Sina. Zato je uzor čistoće.
Kako se riješiti noćnih mora i strahova?
Problem noćnih mora je simptom velike nesigurnosti. Kad izgubimo svoje oslonce u životu, dogodi se da počnemo lutati u svojim strahovima. Ako ti strahovi poprime ozbiljnu dimenziju, onda treba pronaći oslonce u svome životu. Tada možemo prikazati Bogu svoj strah i opredijeliti se da Njemu pripadamo. Pokušamo li se sami iz toga izvući, mogli bismo ostati očajni, a pozvani smo buditi nadu. Čovjek koji u svoje strahove unese Boga koji je donio nadu, taj će rastjerati tmine straha, pronaći nadu i tako se osloboditi. Liječnici mogu pomoći lijekovima, koliko je do toga, ali ne mogu nikome dati nadu, to smo pozvani sami izgraditi.
Smije se li s ukućanima komentirati pokoru?
Ispovjedna tajna, pa i pokora, obavezuje i svećenika i penitenta, odnosno vjernika koji se ispovijeda, jer to je milosni trenutak u kojemu svećenik u Božje ime oprašta grijehe. Nije pravo pitanje jesam li dobio preveliku ili premalu pokoru, zato što smisao pokore nije da čovjeka kazni, nego poticaj čovjeku da se vrati u milosno stanje. Zato se za pokoru određuju molitve, čitanje Svetoga Pisma i dobra djela. Zaključno, sadržaj pokore ne bi se trebalo komentirati s drugim osobama.