Molitva za pokojne

Kako moliti za pokojnog brata koji je preminuo sa samo tri mjeseca? Treba li se moliti za njega ili se moliti njemu, da nas on zagovara?

Crkva je kroz povijest imala različit pristup prema djeci koje su bila nekrštena ili se nisu ni rodila za ovaj svijet. Razmišljalo se u smjeru da ta djeca, nakon svoje smrti, ne idu niti u raj niti u pakao, nego da postoji neko međustanje koje se nazivalo limb. Crkva to, međutim, nikad nije definirala kao službeni nauk. Već Obrednik za sprovode iz 1970. godine donosi obred sprovoda za tu djecu, a dokument Učiteljstva iz 2007. godine nosi naslov “Nada spasenja za djecu umrlu bez krštenja”. Slušateljici svakako možemo odgovoriti da njen brat sigurno uživa neku Božju blizinu, ali ne možemo sa sigurnošću reći je li to raj ili nije.

Dijete koje je rođeno, ali nije kršteno, ne može biti osuđeno na vječnu propast, nego je u svakom slučaju u blizini Božjoj.

Postavljeno je pitanje možemo li se moliti za njega ili moliti se njemu, da nas zagovara i slično? U svakom slučaju, kao i prema drugim pokojnicima, bilo bi dobro da za sve pokojnike molimo, tako i za tu djecu koja su rođena, ali nisu nekrštena. Za njih možemo prikazivati i svete mise. Za sve je pak pokojnike teško reći jesu li u stanju milosti, da bi nas mogli zagovarati pred Bogom. Zaključimo: dobra je i lijepa molitva za naše pokojne, bez obzira jesu li umrli prirodnom ili nekom drugom smrću ili u kojem stadiju, jer ljudski život počinje od spajanja muške i ženske spolne stanice i otada je vječna duša prisutna u tom biću.

O umjetnoj oplodnji

Kako izvršiti pokoru i Bogu dati zadovoljštinu za učinjene dvije umjetne oplodnje?

Ova slušateljica je svakako dobro uočila da je veliki problem s umjetnom oplodnjom. Ona, sama po sebi, nije grješna, ali su griješni neki postupci koji se kod umjetne oplodnje događaju. Primjerice, ako se događa eksperimentiranje, zamrzavanje ili zaleđivanje ljudskog embrija, onda je to moralno neprihvatljivo. Za Crkvu je to vrsta, možemo reći, abortusa ili oduzimanja života. Crkva jasno govori da spajanjem muške i ženske spolne stanice nastaje život, a da bi došlo do tog spajanja, najbolji put je bračni odnos između muškarca i žene. Sve što se događa mimo toga, u to više nije uključena niti prava bračna ljubav, nego se često stvari instrumentaliziraju i dođe do velikog problema.

Osoba koja je učinila umjetnu oplodnju svakako se treba ispovjediti i učiniti zadovoljštinu.

Mi i dalje ne znamo što se događa s onim zamecima koji se oplode, a ne mogu se vratiti u ženu i ne može doći do trudnoće. Često se prekobrojni zameci zamrzavaju, pa nakon nekog vremena i bacaju, a često se koriste i u kozmetičke svrhe. Zato Crkva na umjetnu oplodnju gleda kao na grijeh.

A kako izvršiti pokoru? Osoba koja je učinila umjetnu oplodnju svakako se treba ispovjediti. Svećenik koji ju je ispovjedio sigurno joj je dao ozbiljnu pokoru, da na taj način izvrši zadovoljštinu pred Bogom. Nadalje, zadovoljštinu možemo dati i tako da se posvetimo djeci koju sada imamo ili da se posvetimo bračnom drugu. Možemo to učiniti i tako da to bude neka vrsta trajne molitve za tu djecu.

S obzirom na djecu koje je eventualno začela, a koja se nisu rodila, i koji će se možda roditi ili možda i neće, moramo upozoriti da često medicina može i poslužiti na taj način da se zdrave stanice daju drugoj ženi, a to je velika opasnost. Zato Crkva dosta govori o tome da je to neprihvatljivo, jer se može dogoditi da imamo braću i sestre za koje ne znamo, što može uzrokovati velike moralne probleme. Crkva nije protiv nečega da bi se samo suprotstavljala, nego jednostavno želi dobro čovjeku.

Zapreke za duhovna zvanja

Može li osoba s invaliditetom ući u samostan ili sjemenište?

Svjedoci smo toga da u današnje vrijeme osobe s invaliditetom mogu ući i u sjemenište i u bogosloviju. Naravno da sve ovisi o stupnju i vrsti invaliditeta, jer netko tko je slijep teško će moći vršiti službu svećenika. Sjemenište i Bogoslovija su put pripreme za svećenika, ali dok još nemamo dovoljno knjiga koje bi, recimo, mogle čitati slijepe osobe, teško bi se mogle pripremiti za neku službu. A služba svećeništva prvenstveno je za zajednicu. Dakle, svatko može pristupiti u sjemenište ili bogosloviju, ali treba već unaprijed imati neku viziju što s tom osobom i kakvu joj službu povjeriti. Međutim, to nikome ne bi smjela biti zapreka da se raspita i vidi mogućnosti kako bi se moglo služiti.

Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” možete poslušati ovdje!