Jesu li hostije na misi posvećene ako svećenik kod podizanja ne otvori ciborij? Što učiniti kada mi se čini da Bog ne čuje moje molitve? Kako Crkva gleda na doniranje organa? Na ta i druga pitanja odgovarao je u petak 21. svibnja u emisiji HKR-a "Halo, velečasni?" vlč. Antun Sente stariji, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela.
Jesu li hostije na misi posvećene ako svećenik kod podizanja ne otvori ciborij?
Da, odmah možemo reći da su posvećene. Sve što donesimo na korporal odnosno tjelesnik – laneno platno koje se stavlja na oltar, a na koje stavljamo darove – je posvećeno po polaganju ruku svećenika. Ako je, primjerice, misa vani i puše vjetar, ne možemo otvoriti ciborij, gdje se čuvaju hostije, jer bi vjetar raznosio hostije. Stoga je jasno da su hostije posvećene iako poklopac s ciborija nije dignut.
Zadnje dvije godine sam u teškoj situaciji – psihički, emocionalno i financijski. Molim krunicu svaku večer, idem na misu, molim sve pobožnosti prema svecima. Izmolila sam ne znam koliko devetnica, ali ništa ne ide na bolje, ne vidim pomak. Znam da vjera nije čarobni štapić, ali bojim se da ću izgubiti vjeru i nadu u molitvu.
Odgovor je jednostavan. Mi često imamo očekivanja, no ona očekivanja koja mi ljudi imamo, nema Bog. Mi možemo moliti devetnice, a primjećujemo da Bog šuti i ništa ne čini. No, možda Bog ipak nešto čini. Mi određujemo što nam treba, no Bog nam možda pokazuje drugi put, a mi ga nismo spremni čuti. Potrebno je da budemo jako strpljivi.
Nemojmo izgubiti nadu jer je Isus u Evanđelju rekao: ‘Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se’. Osluškujmo što nam Bog daruje preko naših bližnjih. Tu možemo pronaći odgovore. Budimo strpljivi kao Job. Njemu Bog daje put i on ga prihvaća. Moramo biti otvoreni Bogu i on će dati u pravi čas. Bog nije ograničen vremenom ni našim očekivanjima. On je Bog koji nas voli drugačije.
Kako Crkva gleda na doniranje organa? Neki dan je umrla jedna mlada žena i donirali su organe. Tako je spašeno sedam života.
Papa Ivan Pavao II. u enciklici “Evanđelje života” kaže da doniranje organa spada među djela dobrote i suosjećanja te da podupire autentičnu kulturu života. Među tim djelima, posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivom, da bi ponudili mogućnost zdravlja pa i života bolesnicima ponekad lišenih nade.
Grijeh je zakopati u zemlju ono što može pomoći drugome čovjeku. Crkva nije protiv doniranja organa, dapače. Ako naši ograni nakon naše smrti mogu pomoć nekome da živi ili da se oporavi, to bismo im trebali omogućiti. U nekim državama Crkva preporuča i poziva ljude da doniraju organe ako su korisni. Mi u Hrvatskoj smo nedovoljno poučeni. No, organi se slobodno smiju donirati. Tako Crkva prepoznaje da čovjek vodi brigu za život druge osobe.
Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” možete poslušati ovdje!