Imam pitanje vezano za gestu pružanja mira u misi. Naime, neki svećenici kažu “Pružite mir jedni drugima”, a neki to ispuste. Što je ispravno?

U rimskom misalu prije poziva “pružite mir jedni drugima” stoji bilješka da svećenik i đakon, ako je zgodno, mogu reći taj poziv “pružite mir jedni drugima”. Dakle, to je opcionalno. Više je nego uobičajeno da prije blagovanja Gospodinova Tijela pružamo mir jedni drugima. To je trenutak u kojem mi zapravo primamo Kristov mir, jer Krist je izvor našega mira. Prije molitve “pružite mir jedni drugima” ide jedno obraćanje Kristu i to je zapravo jedina molitva u euharistijskoj molitvi gdje se izravno obraćamo Kristu, gdje molimo za Njegov mir i zapravo izvor našega mira vidimo u Kristovu miru. Tada se na nas spušta i daje nam se Kristov mir.

Pružanje geste mira nije samo neko sociološko pomirenje jednih s drugima, nego prije svega primanje Kristova mira, da bismo onda mi mogli biti darivatelji tog istog mira. Gesta pružanja mira jednih drugima ima i za cilj da si mi međusobno, i kao vjernici, još više posvijestimo kako je važno da budemo jedno tijelo. Jer to – biti jedno međusobno i biti jedno u Kristu je važan uvjet da bismo jednoga primili, Isusa Krista. I onaj naš “amen” na Tijelo Kristovo mora prvo biti i “amen” na tijelo Kristovo što je Crkva. Crkva ne smije biti međusobno razdijeljena, nego mora biti međusobno povezana u jednome miru, u jednome tijelo. Ta nam gesta snažno govori o važnosti našega jedinstva, našega zajedništva, biti jedna Crkva, jedno Kristovo tijelo, da bismo Krista mogli primiti, a to znači da se i međusobno pomirimo.

Da imamo isto ispovijedanje vjere, isti mir koji nam dolazi od Krista i da smo spremni taj mir onda i pružati. Ne samo onima koji su u Crkvi nego pružati i drugima, biti mirotvorci. Zaključno,  svećenik nije pogriješio ako je ispustio reći “Pružite mir jedni drugima”, on to može izreći, ali i ne mora. Dakle, piše, ako je zgodno, a vjerujem da je zapravo uvijek zgodno pružati mir jedni drugima, no ponavljam, svećenik nije pogriješio ako ispusti taj poziv vjernicima.

Je li u redu da sina koji ima 6 godina vodim na misu i kad mu se ne ide, da ga malo uvjetujem, majčinski ucjenjujem? Naime, u obitelji ima samo mene za odlazak u crkvu, a stalo mi je da od malih nogu nauči što je nedjelja i da se ide na misu. Nemam potporu muža u tome, kao ni djeda ni bake, prigovaraju mi da ga tjeram, a on je samo dijete, kažu da ga trebam pustiti ako mu se ne ide.

Roditelji imaju važnu ulogu u vjerskom odgoju svoje djece. To im je poseban zadatak koji proizlazi iz njihovog sakramenta ženidbe i koji proizlazi iz obveze krštenja njihove djece. Da budu prvi vjeroučitelji svojoj djeci, da svojim životom, primjerom, molitvom pokazuju put do Boga, kako bi dijete upoznalo Boga, zavoljelo Boga i kako bi dijete, spasilo svoj život, odnosno svoju dušu.

Kako se Boga može zavoljeti, upoznati? Upravo preko nedjeljne svete mise.

Mogli bi postaviti jedno pitanje koje zvuči možda malo čudno, neobično: treba li dijete pustiti da ide u školu kad hoće ići? Dakle, dijete ide, nekada gotovo i natjerano, i u vrtić, i u školu, i na treninge, i u školu stranih jezika, i na balet, i na ritmiku. Ne ide mu se svaki put. Tako je i s nedjeljnom misom. U Starome zavjetu Bog najprije odgaja zakonom, a onda dolazi milost. Tako nekada i mi moramo izvršiti najprije zakon da bismo onda kasnije u stanju milosti mogli u potpunosti razumjeti zbog čega vršimo taj zakon.

Nedjeljna misa nije samo zapovijed “Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji”, nego je i naš odnos s Bogom. Na nedjeljnu misu ne idem samo da ispunim zakon već zato jer ljubim Boga i ako nekoga ljubim, njemu rado idem. I da bi dijete naučilo uzljubiti Boga treba ići na izvor te ljubavi, trebaju ići na nedjeljnu svetu misu. I možda ne treba djecu ucjenjivati ili uvjetovati, nego treba objašnjavati zbog čega idemo na misu. Dakle, idemo se susreti sa živim Bogom, idemo moliti. A dijete će najbolje to naučiti ako vidi mamu koja moli, kojoj je to važno, i u konačnici, mamu koja ljubi svoje dijete jer izvor ljubavi ima u Bogu. Mamu koja je strpljiva, mamu koja pokazuje istinsko majčinsko srce jer je to srce ispunjeno Bogom, ispunjeno Božjom ljubavlju, i to će biti najbolji primjer.

I kad dijete vidi da ga mama toliko voli i sluša kad mama kaže: “Ja te volim jer svoju ljubav za tebe pronalazim u ljubavi prema dragom Bogu i Bog mi daje snagu. I mama voli tvog tatu koji možda ne ide u crkvu jer mi za to Bog daje snagu – da mogu ljubiti i onda kada mi možda ljubav nije uzvraćena, i kad me netko možda razumije ili kad mi možda netko prigovara, da mogu i dalje ljubiti. To mi daje Isus snagu u euharistiji, u svetoj pričesti koju primam svake nedjelje.” I tako zapravo nedjelja postaje naša škola – kako istinski ljubiti, kako vjerovati i kako imati dobre odnose u obitelji,  i u društvu, na poslu i sve je drukčije.

Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” poslušajte ovdje: