U nedjelju mi je svećenik uskratio pričest. Došla sam posljednja u redu. Kleknula sam i željela primiti pričest na koljenima. Svećenik mi je rekao da ustanem, ali nisam to učinila. Onda mi je zaprijetio prstom i rekao da me neće pričestiti ako ne ustanem. Budući da nisam ustala, uskratio mi je pričest. Jesam li ja pogriješila ili je pogriješio svećenik?

Posljednja nedjelja bila je Nedjelja Dobrog Pastira, a njezina poruka da ovce slušaju glas svoga pastira… Tako da bih rekao slušateljici da je ipak trebala poslušati svog župnika i ustati, a onda nakon mise doći k njemu i objasniti mu razloge zašto je željela klečeći primiti pričest. Svećenik je dužan brinuti da podjeljivanje svete pričesti bude u zajednici i zajedništvu blagovanje Krista. Imamo liturgijske propise i odredbe, ali imamo i na snazi ove epidemiološke mjere. Po načinu kako je pitanje postavljeno vidi se da je slušateljica povrijeđena i tužno, ali ovo je stvar koju bi trebala najprije iskomunicirati sa svojim svećenikom i vidjeti postoji li određeni razlog zašto je postupio kako je postupio. Mi ne možemo ovdje ulaziti u pojedinosti događaja jer pred sobom imamo samo ovo pitanje slušateljice. Redoviti način pričešćivanja jest, vidimo to u papinskim misama, svečanijim liturgijama, a i tradicija Crkve to pokazuje, pričešćivanje na pričesnim klupama, na koljenima. No, nalazimo se u uvjetima pandemije gdje su i Sveti Otac i naši biskupi izdali direktive o pričešćivanju na dlan, o čemu smo već mnogo puta govorili i u ovoj emisiji. Ako dođe do promjene naši će se biskupi i Sveta Stolica oglasiti, no sada trebamo poštivati mjere i paziti jedni na druge.

Treba ovdje i u srcu propitati zašto želimo na određeni način blagovati Krista, je li to odvajanje od zajednice zato što se predstavljamo boljim vjernicima, pobožnijima, upućenijima, pametnijima. Je li to nečija stvarna potreba ili hir. I o tome svećenik treba voditi računa, čuvati to zajedništvo koje je u trenutku pričešćivanja na vrhuncu.

Trebam li se ponovno ispovijediti i je li ispovijed valjana ako je svećenik slabijeg sluha i nije čuo većinu ili ništa, ali me odriješio znakom križa?

Ovo je simpatično pitanje, mnogi bi pitali gdje se takav svećenik može pronaći, koji ne čuje većinu naše ispovijedi… Šalu na stranu, svećenik nije taj koji je presudan za valjanost ispovijedi. Ispovijed je moj osobni čin i moj osobni susret s Bogom. Pristupam Bogu s kajanjem, donosim svoje grijehe, svoje padove, a Bog u svom milosrđu prašta, grijehe zaboravlja. Mi Bogu dajemo obećanje da ćemo promijeniti svoj život, da ćemo pronaći motiv, žar za borbu u trenucima napasti, da ne padnemo u grijehu nego ostanemo u stanju Božje milosti, a svećenik je u tom trenutku samo posrednik tih milosti. Po snazi sakramenta svetog reda udjeljuje odrješenje molitvom koju moli uime Crkve i u svoje ime daje znakom križa kao vidljivom gestom. U Božju milost nas vraća i raspoloženje naše duše. Potičem naše slušatelje na redovitu ispovijed i na dobru pripravu za svetu ispovijed.

No, ne bi bilo dobro da na ispovijed ciljano idemo kod svećenika koji ne čuje dobro, kako bismo svjesno na neki način zatajili grijeh. U tom slučaju ispovijed ne bi bila valjana. Ne treba imati srama ni straha, svećenika obvezuje ispovjedna tajna. Svaki čovjek doživljava uspone i padove, u tim padovima treba se pokajati i iskreno ih ispovijediti, tako će nam biti lakše ustrajati u dobru. S Božjom pomoću mi pobjeđujemo i ovaj svijet.

Cijelu emisiju “Halo, velečasni!” možete poslušati ovdje: