Svekar i svekrva žive crkveno nevjenčani, vjenčani su samo kod matičara, tako žive cijeli “bračni život”. Je li im to grijeh i može li se sada u njihovoj kasnoj dobi nešto učiniti?

Ako su svekar i svekrva kršteni i žive samo u građanskoj ženidbi, to po svoj naravi jest grijeh, jer je za krštene katolike jedini način zajedničkog bračnog života sakramentalna ženidba sklopljena pred ovlaštenim crkvenim službenikom u nazočnosti dvoje svjedoka.

Dva su načina kako oni mogu postupiti u ovoj kasnijoj životnoj dobi: sklopiti crkvenu ženidbu pred svojim župnikom ako imaju uvjete za to ili učiniti tzv. ozdravljenje ženidbe. Ovo su uvjeti za sklapanje crkvene ženidbe: da je barem jedan od njih kršten u Katoličkoj Crkvi i da nemaju drugih zapreka (ako je netko od njih već bio u crkvenoj ženidbi, a ta crkvena ženidba nije završila smrću jednog od supružnika ili sudskom presudom proglašenja ništavnom). Tzv. ozdravljenje ženidbe, pak, znači da se građanska ženidba pravnim putem uzdigne na dostojanstvo sakramentalne ženidbe. U to slučaju oni bi se trebali javiti svome župniku, bilo da pokrene postupak za sakramentalnu ženidbu, dakle, za obred vjenčanja, bilo da ovim pravnim putem građansku ženidbu uzdigne na dostojanstvo sakramenta. Dakako da svi uvjeti koji se traže za redovitu crkvenu ženidbu moraju biti zadovoljeni i kada se pravnim putem ozdravlja građanska ženidba. Građanska ženidba postaje sakramentalna ženidba kada se pravnim putem ozdravi u korijenu.

Valjalo bi također s njima razgovarati i potaknuti ih da se prije tog čina ispovjede, a nakon toga pristupe i euharistiji, jer dok žive samo u građanskoj ženidbi ne mogu pristupati niti ispovijedi, niti pričesti niti mogu biti kumovi na krštenju ili krizmi. Dakako, u slučaju teške bolesti ili smrti trebate im omogućiti da se ispovjede, prime bolesničko pomazanje, popudbinu i odrješenje.

U našoj se obitelji dogodilo samoubojstvo jednog člana. Radi se o manjoj sredini. Trebam li se bojati da će takve ideje možda doći meni ili mojoj djeci i kako se osloboditi etikete koju nam je selo pripisalo? Imam osjećaj da svi mi koji smo živi nosimo etiketu zbog toga čina za koji se odlučio jedan naš član. Treba li moliti potpuni oprost za dušu samoubojice?

Da, bilo bi dobro, u onim vremenima kada Crkva dopušta potpuni oprost, moliti za dušu samoubojice, moliti za njega da mu Gospodin bude milosrdan te da ga primi u svoje nebeskog kraljevstvo. Samoubojstvo kao čin bezumlja, kada čovjek izgubi smisao i nažalost samome sebi oduzme život, nije nešto poput zarazne bolesti što bi prešlo s jednog člana obitelji na druge, no nekada se ta matrica nažalost može ponoviti ako ni drugi članovi obitelji ne vide izlaz iz svojih životnih situacija, pa učine ono što je učinio jedan član. Stoga, ako je potrebno, valja potražiti duhovnu ili psihološku pomoć za ostale članove obitelji koji su se susreli s činom samoubojstva jednog člana kako bi pronašli načine da se iz toga izvuku, osobito ako su tako jako pogođeni da više ne mogu pronaći smisao svog života. S djecom treba razgovarati o tome, pokazivati im smisao, upućivati ih na Boga i Božje milosrđe, poticati ih da osmisle svoj život, da budu u životu radosni, zahvalni, da se ostvaruju i kao ljudi i kao vjernici.

Nažalost, skloni smo ljudima stavljati različite etikete iz njihove prošlosti. To nikako nije kršćanski jer Isus nikada nikome nije stavljao etikete. Kad nam Bog nešto oprosti, onda nam to i otpusti i ne spominje se grijeha naše prošlosti, nego nas gleda onakvima kakvi smo sada. Đavlova je zamka kada nas uvjeri da smo mi grijeh, a onda se mi nekad prema drugima znamo tako ponašati govoreći: “To je obitelj samoubojice, oni su skloni tome…” Trebamo se čuvati takvih osuda. Iz odgoja nam je dobro poznato da kad u nekoga uperimo prst, tri prsta usmjerena su prema nama. To znači da smo mi tri puta gori od onoga kome nešto pripisujemo ili kakvu etiketu na nekoga stavljamo. Zato se trebamo osloboditi etiketiranja ljudi, već kao kršćani, susjedi, prijatelji, trebamo imati osjećaj za njih, ponuditi im blizinu, kršćansko suosjećanje, duhovnu pomoć, moliti za njih i pomoći im da se izvuku iz trenutaka tuge i da ne upadnu u očaj, da ne padnu u takvo stanje duha u kojemu neće pronaći drugi način izlaska osim suicida.

Ovom prilikom također Vam izražavam blizinu, sućut i molitvu da svi zajedno iziđete iz ove situacije neokrnjeni, s vjerom i pogledom prema gore, prema nebu, gdje Krist sjedi zdesna Ocu. To je naša nada i naša sigurnost. U konačnici, Bog je naš mir!