Kako reagirati kada za vrijeme zajedničke molitve netko “vuče na svoju stranu” – moli brže ili drugačije od ostalih. Treba li prešutjeti, ili upozoriti? Ako treba reagirati, kako to učiniti, a da ne povrijedimo vjernički osjećaj?

Gdje god ljudi rade nešto zajedno pa tako i kada mole, može doći do takvih poteškoća, jer nemamo svi ljudi isti osjećaj za neke stvari. Kada čovjek moli pojedinačno, onda može odabrati svoj tempo, kada mu odgovara. Međutim, kada molimo zajedno, onda bi trebalo voditi računa da ta naša zajednička molitva zaista bude što ljepša, dostojanstvenija, usklađenija. Kao što sam rekao, nemamo svi isti osjećaj za te stvari – netko zaboravi da je s drugima, ali trebalo bi voditi računa o tome. Ako netko jednostavno “iskače”, previše je glasan, brz ili spor, to ometa ritam cjelovite zajedničke molitve. Prema tom čovjeku treba pristupiti obazrivo. Radi se o molitvi, gdje bismo svi trebali biti otvorena duha i pažljiviji jedni prema drugima.

Uvijek bi se pojedinac trebao prilagoditi skupini, a ne skupina pojedincu, ako su oba načina valjana, ispravna.

Smatram da bi se trebalo to opomenuti, upozoriti, pogotovo ako je problem trajan, no uvijek treba pokušati to učiniti “u četiri oka”, na jedan fin način. Uvijek bi se pojedinac trebao prilagoditi skupini, a ne skupina pojedincu, ako su oba načina valjana, ispravna. Hoće li biti ploda ili neće, ovisi puno o tome kako sam ja upozorio i kako onaj tko je upozoren reagira. Neka molitva ne bude uzrok trzavica – svi mi molimo Bogu na slavu, a ljudima na korist.

Što učiniti kada se devetnica prekine, preskoči, ili zaboravi na  jedan dan?

Nije isto jesmo li svojom krivnjom zaboravili, ili zbog objektivnih okolnosti, kao odredbe i zabrane pa zbog toga neki nisu mogli ispuniti svoj zavjet. Ako sam ja u svojoj zaboravljivosti, ili u nedostatku koncentracije zaboravio na ono što sam obećao Bogu, onda se zaista može smatrati da je devetnica prekinuta i da bi je trebalo započeti ispočetka. Ako se radi o objektivnim okolnostima u kojima je čovjek jednostavno morao prekinuti, kao što je ova situacija u kojoj se mi nalazimo s koronavirusom, tada bi devetnicu trebalo nastaviti. U ovoj izvanrednoj situaciji, sve su mjere izvanredne. Ako nismo mogli dolaziti na misna slavlja, ispovijedati, onda smo ispričani i te devetnice. Devetnice se mogu moliti i kod kuće.

Možete li objasniti djela milosrđa na primjeru “nepravdu strpljivo podnositi”?

Postoje dakle tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna ili utamničenika pohoditi, zarobljenika i prognanima pomagati i mrtva pokopati. Duhovna djela milosrđa su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti. Djela milosrđa su konkretni oblici iskazivanja ljubavi prema svom bližnjemu. Ljubav se ne može svesti na propise, nego oni eventualno pomažu da bismo bolje shvatili obvezu ljubavi, koja je najveća zapovijed. Kad je riječ o tjelesnim djelima milosrđa, možda djeluju lakša, dok s duhovnim imamo malo više problema, jer na neki način zahtijevaju naš veći angažman, pažljivost. Duhovna djela milosrđa moramo činiti, no moramo biti pažljivi kako to učiniti. Treba se za to pripremiti, najprije duhovno.

Kada je riječ o podnošenju nepravde, krenimo od Krista. On je govorio da treba popustiti, ako netko zatraži da s njim ideš jednu milju, odi dvije. Ako zatraži gornju haljinu, daj mu i donju. Međutim On sam, kada se našao u situaciji na sudu, kada ga je onaj vojnik udario, onda se okrenuo vojniku i upitao zašto je to učinio – “Ako sam nešto rekao krivo, dokaži da je krivo. Ako sam pravo, zašto me udaraš?” Treba znati podnositi nepravdu, iako ima i svojih granica. Ponekad čovjek ne može učiniti puno kako bi prekinuo niz nepravdi koje se njemu čine. No postoje situacije gdje čovjek ima pravo reći “Samo malo, mislim da se meni čini nepravda. Zašto mi to činite?”

Isus izdržava nepravdu do kraja, prihvaća ju, jer zna da će izdržavanjem nepravde učiniti veće dobro za sve ljude.

Gdje je tu granica? Tu treba moliti od Boga snagu da nam pomogne. Krist je postavio to pitanje, no i dalje je izdržavao tu nepravdu. Ne zaboravimo da je Petru rekao, kada je mačem odrezao uho jednome od slugu, “Zar ti misliš da ja ne bi mogao ovoga trenutka dozvati 12 legija anđela, koji bi me obranili od onih koji mi žele zlo?”, no on to ne čini. Zadnja napast koju je Isus doživio na križu bilo je kada mu lijevi razbojnik govori da siđe s križa kako bi dokazao da je Sin Božji. No Isus izdržava nepravdu do kraja, prihvaća ju, jer zna da će izdržavanjem nepravde učiniti veće dobro za sve ljude. Kada je podnio nepravdu nije rekao da je to u redu – nepravda je uvijek nepravda, čak i kada ju ne možemo ispraviti, ali ju izdržavamo jer se oslanjamo na Boga i Isusa molimo da i nama daje svoju snagu da izdržimo vlastite križeve.

Najavljeno je popuštanje mjera i povratak u naše crkve 2. svibnja. Možemo li očekivati gužvu na vratima naših crkava?

Možemo prije svega zapjevati jedno veliko “Aleluja” i biti sretni što smo to izdržali. Slikovito rečeno, za Josipovo smo dobili izvanredne mjere i za Josipovo smo dobili popuštanje mjera. (19. 3. – 1. 5. ). Za početak mislim da neće biti prevelika gužva – pretpostavljam da će biti slična situacija kao i posljednje nedjelje prije uvođenja mjera. Mnogi su i dalje s dužnim mjerama opreza u sebi i svi nam govore da se ne smijemo još opustiti. To nam je zaista potrebno. Teško je reći, nitko od nas ne zna kada će se sve potpuno vratiti u normalu, ali Bogu hvala i da se polako vraća i da će misna slavlja ponovo biti s narodom. Na koji način će se provoditi mjere, saznat ćemo od biskupija ili Hrvatske biskupske konferencije i civilnog stožera. Bože, Hvala Ti i pomozi nam da izdržimo do kraja.