Monografija “Uzdam se” kroz detaljno pripovijedanje životopisa sv. Faustine, od djetinjstva provedenog u selu Głogowiecu preko ulaska u Družbe sestara Gospe od Milosrđa, prvih objava i viđenja Isusa, problema i poteškoća koje je zbog njih imala te prerane smrti zapravo plete narativ o pobožnosti Božjemu milosrđu, tom velikom daru Isusa njegovoj Crkvi za 21. stoljeće. Obrađuje i povijest te pobožnosti nakon Faustinine smrti, kroz priču o bl. Michału Sopoćku, svećeniku koji je preko sv. Faustine dobio zadaću o širenju pobožnosti u Crkvi. Ta je zadaća bila teška, jer je u jednome trenutku pobožnost bila zabranjena, kao i širenje slike koju je Isus naložio naslikati sv. Faustini. O nastanku knjige, o tome zašto su Hrvatska i čitav svijet potrebni Božjega milosrđa razgovarali smo s jednim od autora, Grzegorzom Górniem.

Koliko ste dugo radili na knjizi? Knjiga uistinu sadrži brojne fotografije i informacije o životu sv. Faustine Kowalske…

S fotografom Januszom Rosikońom na knjizi sam radio čitavu godinu. Bili smo u svim mjestima u Poljskoj i u Litvi gdje je boravila sestra Faustina. Pokazalo se da je kao redovnica često mijenjala mjesta boravka. Bilo je to zato što je radila mukotrpne, nezahvalne poslove koje nitko nije htio. Ona je pak u poniznosti prihvaćala sve. Zato kad je u nekom samostanu pomanjkalo nekoga za težak fizički rad, slali bi nju. Sestre iz njezine Družbe skrbile su se za odgoj djevojaka. Faustini nikada nisu dopustile da se brine o njima, jer je bila sestra „drugoga kora”, dakle za čišćenje, kuhanje ili za rad u vrtu, a ne za edukaciju ili odgoj. Svi su je smatrali sestrom „za krpu i lonac”, a ona je u sebi nosila tajnu za koju drugi nisu znali. Za vrijeme naših putovanja, Janusz Rosikoń radio je fotografije, a ja sam prikupljao dokumentaciju.

Slika Milosrdnog Isusa trenutno je najrasprostranjenija Kristova slika na zemaljskoj kugli. Krunica Božjega milosrđa postala je jedna od najpopularnijih molitva u katoličkom svijetu. Dnevnik sestre Faustine jedno je od najčitanijih djela s područja svjetovne mistike

Mnogo je knjiga o svetoj Faustini. Što Vas je ponukalo napisati još jednu i po čemu se ona razlikuje od drugih?

Tri puta sam pročitao Dnevnik sestre Faustine koji je sjajno mistično štivo. Usto, jako me je privlačila duhovnost Božjeg milosrđa. To je duhovnost koja traži neprestano produbljivanje, a istovremeno ima svoj konkretan povijesni kontekst, vrijeme i prostor, u kojem se snalazimo bez problema.

Pisali ste o stvarima koje su se dogodile nakon smrti sv. Faustine, o pobožnosti prema Božjem milosrđu. Možete li nam ukratko reći što se dogodilo?

Danas je pobožnost u čast Božjega milosrđa, koju je započela sestra Faustina, štovanje koje se najdinamičnije razvija u Katoličkoj Crkvi. Na svim kontinentima postoje stotine crkava, svetišta i kapelica koje se u svom naslovu pozivaju na njega. Slika Milosrdnog Isusa trenutno je najrasprostranjenija Kristova slika na zemaljskoj kugli. Krunica Božjega milosrđa postala je jedna od najpopularnijih molitva u katoličkom svijetu. Dnevnik sestre Faustine jedno je od najčitanijih djela s područja svjetovne mistike, makar se njegovo prvo izdanje iz tiska pojavilo tek 1981., što zapravo i nije tako davno. Nikada u povijesti kršćanstva Božje milosrđe (koje teolozi nazivaju Božjim najvećim svojstvom) nikada nije bilo toliko cijenjeno, promišljano i upoznato, kao i današnjem vremenu. Najbolji dokaz tome je da je u katolički liturgijski kalendar 2000. godine uvrštena nova svetkovina – Nedjelja Božjega milosrđa. Podsjeća to na „big bang” – nešto što ima svoj početak u nutrini jedne neznatne redovnice u kratkom je vremenu zahvatilo čitav svijet.

Grzegorz Górny i knjiga “Uzdam se”/Foto: Davor Trbušić/Bitno.net

Što pobožnost i predanje Božjem milosrđu može donijeti svijetu?

Popularnost poruke (o Božjem milosrđu) leži u činjenici da ona odgovara na najvažnije čovjekove čežnje, želje i potrebe – prije svega na potrebu za ljubavlju: biti voljenim i prihvaćenim. Stvorenja smo koje Bog želi poradi nas samih. Pokazuje nam da nema tako velike bijede, grijeha i pada iz kojeg ne bi bio u stanju podići čovjeka, pod uvjetom da se ovaj u pokajanju obrati Božjem milosrđu. Postoje brojna svjedočanstva osoba koje su upravo taj dan doživjele duboko duhovno obraćenje.

Kakve ste dojmove sa sobom ponijeli iz Hrvatske u Poljsku?

Vidio sam kod vas nešto što se ne može baš vidjeti u zapadnim zemljama: katoličke crkve ispunjene mladima; brojni ljudi koji pristupaju svetoj Pričesti, a prije toga svetoj ispovijedi; klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu pred mnoštvom koje je ispunilo veliku baziliku glavnoga grada. Razgovarao sam s mladim Hrvatima koji su se vratili iz emigracije u Švicarskoj, jer su – usprkos blagostanju koje ondje vlada – osjećali kao da se nalaze u duhovnoj pustinji. Tek po povratku u domovinu osjetili su sreću. To što sam vidio u Hrvatskoj svjedoči o tome da se u duhovnu pustinju ne pretvara cijela Europa, kojoj je Bog neželjeni uljez kojeg je potrebno protjerati.

Nema tako velike bijede, grijeha i pada iz kojeg Bog ne bi bio u stanju podići čovjeka, pod uvjetom da se ovaj u pokajanju obrati Božjem milosrđu

Zašto je Hrvatskoj potrebno Božje milosrđe?

Iz istog razloga kao i drugim ljudima. Pada mi na um sljedeća misao: u poljskoj i hrvatskoj nacionalnoj zastavi zastupljene su bijela i crvena boja. Na slici Milosrdnog Isusa iz Kristova Srca izviru dvije zrake: bijela i crvena. Sestra Faustina tumačila je da one označavaju Vodu i Krv koje su potekle iz Spasiteljeva Srca. Štovanje Božjega milosrđa vraća nas na mistiku Vode i Krvi, dakle na euharistijsko štovanje. To je važna pobožnost za Hrvate, u što sam se uvjerio za svoga hodočašća u Ludbreg, gdje sam sudjelovao u procesiji ulicama grada.

Što Vama osobno znači sv. Faustina?

Mogu reći da sam se sprijateljio sa sestrom Faustinom. Postala mi je jako bliska, kao uostalom i bl. Mihael Sopoćko, Faustinin ispovjednik i duhovnik, čiju sam biografiju također napisao. Ključnim se za mene pokazao i potpis pod slikom Milosrdnog Isusa: Isuse, uzdam se u Tebe! Te riječi često ponavljam. Život sestre Faustine uči me upravo stavu vjere, pouzdanja i predanja. I još jedno: knjiga Uzdam se prva je u kojoj sam počeo svoju suradnju s Januszem Rosikońom. Uslijedilo je poslije još nekoliko knjiga, a dvije od njih su objavljene i u Hrvatskoj: Svjedoci Otajstava. Istraga o Kristovim relikvijama i Dokazi nadnaravnoga. Istraga o čudima i fenomenima.

Prijevod razgovora s poljskog jezika na hrvatski: Jelena Vuković