Tako život u redovništvu ili svećeništvu, a i inače život u obitelji, kao da ima biti i svojevrsno trpljenje koje se danomice ponavlja, kojim se danomice nosi križ, sad poniženjem vlastite oholosti, sad kakvim uništavanjem naše vlastite koristoljubne volje, gdje jedino na taj način zajedno s psalmistom možemo klicati: Zbog tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im k’o ovce za klanje (Ps 44, 23). U svojoj Poruci za 57. svjetski dan molitve za zvanja, a na temelju evanđeoskog odlomka koji nam govori o jedinstvenom iskustvu koje su doživjeli Isus i Petar tijekom olujne noći na Tiberijadskom jezeru (usp. Mt 14, 22-33), papa Franjo ističe, da se “isto događa u srcu učenikâ koji, pozvani slijediti Učitelja iz Nazareta, moraju odlučiti prijeći na drugu obalu hrabro se odlučujući napustiti vlastite sigurnosti i krenuti putom nasljedovanja Gospodina. Ta pustolovina nije laka: spušta se noć, puše protivan vjetar, lađu udaraju valovi, strah od neuspjeha i osjećaj da nisu dorasli tom pozivu prijeti da ih nadvlada. U Evanđelju se, međutim, kaže da na tom izazovnom putovanju nismo sami. Gotovo poput svitanja zore u srcu noći, Gospodin hoda po nemirnim vodama i dolazi učenicima; poziva Petra da mu dođe ususret na valovima, spašava ga kad ga vidi da tone i na kraju ulazi u lađu i zapovijeda vjetru da se umiri.”

​Naše kršćansko nasljedovanje Gospodina, po primjeru apostola ima biti konačna i neopoziva odluka, kakva god nepogoda bila na tom putu, kakva god smrt prijetila, kakva god oluja ili valovi bili na putu života, jer to znači čuvati život vječni. U suprotnom, živimo samo motivirajuću vjeru, a ne postojanu vjeru kakvu bismo trebali živjeti. Vidimo da su apostoli i sami doživljavali mnoge nepogode, sami malaksali na putu, ali išli su do kraja. Oni nisu živjeli od motivacije ili motivacija, od početnog pokreta, zamaha, već od vjere, od postojanosti, od discipline. Živjeli su od ljubavi Kristove i svojom ustrajnošću pokazivali svoju ljubav prema Kristu. Sve što su činili, činili su iz ljubavi prema Kristu. Zbog te iste ljubavi i vjernosti dali su i svoj život za Krista. U spomenutom evanđeoskom odlomku (usp. Mt 14, 22-33), zanimljivo je da Isus “odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo”. Vidimo, stoga, da se radi o Isusovoj inicijativi, a bijaše protivan vjetar i lađa je bila šibana valovima. Često mislimo da početi život s Bogom, živeći prema Božjoj inicijativi, znači živjeti u bezbrižnosti i miru bez napasti ili protivnih vjetrova, no ovaj evanđeoski primjer pokazuje nam upravo suprotno, pokazuje nam da život po Kristu ne umanjuje oluje i valove, već daje stabilnost, čak i na olujnom moru života.

​Jedan od predstavnika ljubavi pune pouzdanja u Boga je zasigurno bio Job. Jobu je nova radost, nakon svih mogućih patnji, zbog njegove postojanosti, nadmašila onu prijašnju radost. Problem je što svoje izgubljene, a često sebične želje, prohtjeve, svoja prava, smatramo gubitkom i tražimo zadovoljštinu za takve i slične frustrirajuće želje. Povijest svetaca i – općenitije – svih ličnosti znamenitih po svojoj inteligenciji ili ljubavi obiluje slučajevima gdje vidimo kako je čovjek iz neke kušnje ili, čak, iz nekog pada, koji su izgledali takvi da su ga trebali umanjiti ili zauvijek dotući, izašao narastao, prekaljen, obnovljen. Neuspjeh, dakle, vrši za nas ulogu mjerila ili, ako hoćemo vrtlarskih škara za biljku. Neuspjeh/pad, svojevrsna oluja nas oblikuje, lišava nas neplodnih grana, a nikada nas ne želi slomiti i ubiti. To kanalizira naš nutarnji polet, izvlači najčistije sastavnice našega bića i tako čini da izađemo viši i uspravniji. Poraz, pad, pa i moralni, mijenja se tako postojanom vjerom u uspjeh. To je onaj “Felix dolor!”To je onaj “Felix culpa!”

​No, svijet u kojem živimo, silina informacija i sve moguće društvene mreže učinile su čovjeka manje društvenim, što zvuči pomalo ironično, no, istina je. Ljudi zaboravljaju na stvarnost i ono što je oko njih, a više se koncentriraju na ono što se događa na društvenim mrežama i što im masovni mediji nude, prihvaćajući bez kritičnosti sve kao istinu, zaboravljajući da informacija ima za cilj nešto u čovjeku formirati. Žalosno je, da se danas čovjek, čovjeka boji. Čovjeka se promatra kao potencijalnu opasnost te se i sve društveno, gdje postoji živi kontakt s ljudima izbjegava. Zaboravljamo da smo ljudi upravo po odnosu i brizi prema drugim ljudima, prema potrebnima. Čovjek, osobito kršćanin napokon mora shvatiti da mu život nije dan zato da ga čuva za sebe, nego da ga potroši za druge; ne da čuva plamen života ovdje na zemlji, nego da sagori taj plamen života za ljude, za Krista. To znači spasiti život svoj gubeći ga poradi Krista. Svi smo, osobito mi kršćani, vjernici laici, redovnici i redovnice, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci, muževi i žene, bake i djedovi, obitelji, pozvani biti takav plamen kojim u ovo današnje vrijeme vraćamo čovještvo ljudskom rodu – koji dižemo glas za život, koji priznajemo i hrabro se borimo za svaki život od začeća do prirodne smrti. I to ne zbog sebe, već to činimo zbog ljubavi prema Kristu. To znači postati kao djeca iz Izaije: “Djeca Božja koja će gradit na starim razvalinama, podizati na temeljima drevnim”.

​Naš temelj, naše stare razvaline je uvijek bio i uvijek će ostati Euharistija. Jedino na Euharistiji, koja je “Fons et Culmen” – “Izvor i Vrhunac cjelokupnog kršćanskog života”, mi možemo izgraditi novi Dom, novo čovječanstvo u Kristu. Jedino od Euharistije može započeti obnova naših zajednica, naših obitelji i obnova Crkve. Ne bojmo se graditi svoj život na temeljima drevnim, na starim razvalinama i po toj vlastitoj izgradnji, graditi ovo društvo i Crkvu na današnjoj Euharistiji, koju toliko, i nekim starim, i nekim novim načinima okrnjujemo, u kojoj ne vidimo samoga Boga.

​Zato smo pozvani ljubiti Euharistiju, oživjeti euharistijsku vjeru te po Euharistiji ljubiti svakog čovjeka, jer jedino tako možemo posvjedočiti ljubav prema Bogu. To ujedno traži odricanje od samoga sebe, čime počinjemo vjerovati da “Duh Sveti koji svemu daje život, sve posvećuje i neprestano okuplja svoj narod…”, da taj isti Duh koji je sve na početku stvorio, sve oživio i posvetio, koji je Isusa odveo u pustinju, pokazao se na krštenju, spustio se nad zajednicu na Pedesetnicu, da taj isti Duh u svakoj Euharistiji posvećuje darove, izlijeva se nad sve nas, sabire nas u jedno, koji smo zajedno s kruhom i vinom, duhovni i živi prineseni dar na Božjem oltaru.

​Osim toga, “Popričesna molitva” obrasca mise za zvanja moli “Boga Oca da utvrdi sve nas pozvane, jelom i pilom, kako bismo uvijek vjerni evanđeoskom pozivu bili živa slika njegova Sina Isusa Krista”. Svaki novi poziv, svako novo zvanje ovisi o tome. Ovisi koliko smo mi, već odazvani pozivu, živa slika Gospodina našega Isusa Krista. A biti živa slika Isusa Krista, prema “Popričesnoj molitvi” obrasca mise svećenika za samog sebe, znači “vjerno služiti te hrabro i odano istrošiti svoj život za spas ljudi”. To je jedan od puteva obnove Crkve, obnove naših zajednica, obnove naših obitelji, jer obitelj je prva Crkva u kojoj, prema blagoslovu roditelja “Obrednika krštenja” – “Otac zajedno sa svojom suprugom ima biti prvi svjedok vjere čitavoj obitelji”.

To znači vršiti službu kraljevskog svećenstva, po čemu brak i obitelji, supruga i suprug jedno drugome, otac i majka djeci, svatko svima bivaju prva, temeljna Crkva. To je temelj za pastoral duhovnih zvanja. Zato smo svi pozvani biti živa slika Gospodina našega Isusa Krista. Pozvani smo sve činiti, sve opraštati, sve podnositi iz ljubavi prema Kristu i prema Crkvi. U tome neka nam pomogne svaka naša osobna i zajednička molitva, svaka euharistijska žrtva i svako poklonstvo pred Bogom, kako bismo se svi mi, služeći jedni drugima, mogli pokloniti neizmjernoj ljubavi Isusa Krista koji se za sve nas poklonio smrću na križu i tim nas žrtvenim poklonstvom otkupio.

Molimo za duhovna zvanja i budimo sami okruženje u kojem će netko moći čuti poziv Dobrog Pastira.