Čuju se glasovi inatljivih kršćana koji svećenike i biskupe prozivaju zbog nevjere. Pražnjenje škropionica, odvraćanje od geste pružanja mira pod misom, uskraćivanje pričesti na usta, a sada i obustava slavlja svih sakramenata – u tome oni vide ispunjenje Apokalipse i posljednja vremena. Jesu li u pravu?

U jednoj finoj kršćanskoj obitelji, prije podosta godina, susreo sam inatljivog mladića, njihovog sina, koji se žestoko okomio na mene kada je čuo da sam svećenik. On je doduše primio sakramente, ali je vjeru odbacio. Obrušio se svim mogućim prigovorima protiv svećenika, kakve aute voze, kako žive… Nisu ga zanimali odgovori. Vodio je monolog.

Dvije ili tri godine kasnije ponovno sam se našao u istoj obitelji. Da ne povjeruješ! Njihov se sin “obratio”. Bio je na nekoj duhovnoj obnovi, nešto doživio, počeo svaki dan ići na svetu misu i sudjelovati u svim duhovnim obnovama koje su se održavale u okolici. Opet se okomio na mene. Kakvi smo mi to mlaki i jadni svećenici. Trebamo se ugledati u ovog ili onog svećenika koji pršti darovima Duha Svetoga, koji su jedini pravi Božji pastiri… Nisu ga zanimali odgovori. Vodio je monolog.

Obilježje zrele vjere je uravnoteženost, umjerenost, razboritost!

Shvatio sam da postoji kategorija ljudi, pripadali oni Crkvi ili joj ne pripadali, a za Crkvu je bolje ako joj ne pripadaju, koji osciliraju iz jednog ekstrema u drugi. A obilježje zrele vjere je uravnoteženost, umjerenost, razboritost. I sv. Franjo Asiški je na početku svoga obraćenja radikalno, na javnom trgu, skinuo i gaće, teatralno se odrekao svoga oca da bi, pred kraj života, kad su ga pitali što mu je u životu bilo najteže, žalosno promrsio: “Ono s ocem”. Drugačije prosuđuje neofit od kršćanina zrelog u vjeri.

Kad Sin čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji?

“Gdje vam je vjera?” – optužuju nas ti zeloti zato što smo poslušni odredbama Stožera civilne zaštite, zdravstvenim naputcima jer, prema njima, takvim postupanjem pokazali smo nevjeru u Isusa liječnika! Zar Isus nije obećao da ćemo u njegovo ime bolesne ozdravljati i mrtve uskrisivati…? Da ćemo i brda premještati ako imadnemo vjere kao zrno gorušičino? Ako je obećao da nam neće naškoditi što smrtonosno ako popijemo, pa kako bi onda hostija mogla prenositi viruse, ili zarazu umakanje ruke u blagoslovljenu vodu?

Jesu li ovo zaista kršćanski stavovi?

“Mi” doista činimo ono što je Isus obećao! Naporima koje poduzimaju mjerodavne vlasti, naši epidemiolozi i drugi znanstveni djelatnici, osobito prof. Markotić i dr. Vili Beroš, većina među njima kršćani, oni doista čine čuda. Oni spašavaju živote. Oni mrtve uskrisavaju, bez njihove pomoći mase bi umrle. U njima, i kroz njih, Isus Krist čini ono što je obećao! Na nama je da im pomognemo a ne da kao tempirane bombe unaokolo širimo viruse i javne službe bacimo na koljena.

Zar ćemo se bacati s brda kako bismo dokazali svoju vjeru da nam ni smrt ne može nauditi? Ili ćemo posezati za bočicama otrova kako bismo dokazali svoju vjeru da nam ni otrov neće naškoditi? Onda nam ni pekari ne trebaju, jer je Isus i kruh umnažao!

To su vječne đavolske napasti na koje je Isus odgovorio: “Odlazi, Sotono!” Isus odbija da ga zakralje nakon što je umnožio kruh, jer bi i psi rado slijedili takvog kralja koji bi besplatno kruh dijelio. Isus odbija takvima biti kralj. Što je Isus odabrao? Muku i smrt na križu. Na križu se proglasio kraljem.

Otajstvo križa

Nevjerojatno je da nakon toliko korizmi i križnih puteva još ima kršćana koji nisu shvatili otajstvo Isusovog križa. Vjera svoju zrelost pokazuje u mukama. Epidemija koja nas je snašla ispit je zrelosti naše vjere. Podnosimo li ju kao Isus svoj križ ili bi odmah s neba posegli za anđeoskim korovima da nas skinu s križa?

Isus nas upozorava na nevidljivog neprijatelja i njegove zamke. Mi radije upiremo prste u vidljive grešnike jer sudimo na temelju vidljivoga dok nam promiče pravi uzrok. Uzrok je đavao. Isus moli za svoje neprijatelje svjestan da su oni marionete zloga. Nisu problem zli ljudi. Oni su žrtve nevidljivog agresora.

Kršćanin tako gleda na život. Ljubi i svoje neprijatelje da bi ih osvojio za Isusa Krista, kako bi oni uvidjeli da su robovi zla. Ne postoji sretni grešnik. Grešnik je marioneta nevidljivih zlih sila. To kršćanin zna. Kršćanin moli za dar razlikovanja duhova i vjeruje u nevidljivi, duhovni svijet. Prosuđuje iz perspektive duhovnog rata koji se odvija u duhovnom svijetu. Zato jer vjeruje. Nevjernik to ne može pojmiti.

Pojam karantena blizak je pojmu korizma (lat. quadragesima), a odnosi se na vrijeme izolacije, povućenosti od svijeta, povratka sebi i Bogu.

Zato jer vjeruje u nevidljivi, duhovni svijet, kršćaninu se lakše nositi s bolestima i virusima. Lakše se, istina, boriti s vidljivim nego s nevidljivim neprijateljem. U Domovinskom ratu smo vidjeli odakle dolijeću avioni ili padaju granate, u ovom ratu viruse ne vidimo, samo čujemo zaražen ovaj, zaražen onaj. Mi smo u ratu protiv nevidljivog svijeta, svijeta virusa, gledali mi na njega kao na svoga neprijatelja ili u njemu vidjeli “brata virusa” koji nam nešto poručuje.

Zato se potrebno u tom ratu protiv virusa ozbiljno ophoditi. Živjeti korizmu u karanteni. Pojam karantena blizak je pojmu korizma (lat. quadragesima), a odnosi se na vrijeme izolacije, povućenosti od svijeta, povratka sebi i Bogu. Ista je to kategorija ljudi koja ignorira stvarnost nevidljivog svijeta, bilo grijeha ili virusa. Poput kamikaza izlažu sebe i druge opasnostima koje vrebaju iz nevidljivog svijeta. Oni su samoubojice, a ne junaci ili vjernici.

U svijetu čuda

Na koncu valja odgovoriti i na optužbe upućene svećenicima i biskupima zbog nevjere. Mi vjerujemo da Bog može učiniti čudo. I da čini čuda. Ali su čuda izvanredni Božji zahvati u povijest svijeta s određenom porukom. Čuda su rijetka pojava, a ne redovita. Kada bi bila redovita, ne bi bila čuda. Čuda su uvijek u službi vjere. Čudo može biti i “brat koronavirus” koji diktira promjenu stilova života, što je i Božjoj riječi do sada teško polazilo.

Mi smo čudima okruženi, ali nam fale oči vjere da bismo ih prepoznali!

Čuda su i tolike požrtvovne osobe iz kojih je koronavirus iscijedio toliko plemenitosti za koju ni same nisu znale da u njima postoji. Čudo je i naš organizam koji nam kroz viruse objavljuje da se sami od smrti ne možemo spasiti ni uz najbolju medicinsku zaštitu. Čudo je živjeti u Hrvatskoj, ovako lijepoj zemlji, imati mogućnost udisati čisti zrak, moći otići liječniku, zubaru, u kazalište… čuda su ljudi pokraj kojih prolazimo ne primjećujući ih, čudo su naši parkovi, rijeke i mora, čudo smo i mi sami. Mi smo čudima okruženi, ali nam fale oči vjere da bismo ih prepoznali.

Pračudo

Čudo je, veliko čudo, pračudo, Isusovo utjelovljenje. Bog je postao čovjek, jedan od nas. Dok mi želimo postati supermani, batmani, spaidermeni, nadljudi, ovi ili oni, Bog je postao pravi čovjek. Nešto što mi nismo, ili što ne želimo biti. Bog je uzeo našu propadljivu i ranjivu narav. Uzeo je naše tijelo, doslovce meso (sarx). Bio je podložan virusima i ostalim zakonima fizičkoga svijeta. Njegovo je tijelo bilo fizičko, umaralo se, znojilo, nabijalo žuljeve, bilo osjetljivo na bol. Doketizam je hereza prvih stoljeća koja nije bila kadra prihvatiti da je Isusovo fizičko tijelo bilo pravo ljudsko tijelo, nego su naučavali da je imao samo prividno ljudsko tijelo. Ali je Crkva od početka naučavala da je Bog uzeo pravo i pokvarljivo ljudsko tijelo.

Bog je uzeo pravi i propadljivi kruh u kojemu je ostao trajno nastanjen među nama!

Isto Crkva vjeruje i o hostiji. Bog je uzeo pravi i propadljivi kruh u kojemu je ostao trajno nastanjen među nama. Ali taj kruh je i dalje podložan fizičkim zakonima, makar je hostija, Kristovo tijelo, može ga ljudska ruka lomiti, plijesan prekriti. U izvanrednim situacijama Bog je intervenirao, pokazao svoju prisutnost, o čemu svjedoče brojna euharistijska svetišta kao, uostalom, i Isusovo uskrsnuće. Ali u redovitim okolnostima Bog ne čini čuda takve prirode. Dopušta i da se grešnik svetogrdno pričesti ili sotonisti oskrnave na svojim blasfemičnim obredima…

Ako bi hostija došla u doticaj s otrovom, i dalje bi ostala Kristovo tijelo, ali bi bila otrovna za fizičko tijelo. I to makar je hostija posvećena. Ako bi došla u doticaj s koronavirusom, ili kojim drugim virusom, makar je hostija posvećena, ona bi zarazila osobu koja bi ju konzumirala. To je katolička vjera. Preuzetnost je i protivno vjeri i zdravom razumu ignorirati činjenice na koje ovdje ukazujemo.

Inatljivo ophođenje

Slabo poznavanje vjere, praznovjerna ili magijska vjera, kroz povijest su bili povod da su neki kršćani, na primjer, kriomice iz crkava odnosili hostije (nisu ih blagovali) i davali bolesnoj stoci kako bi ozdravila, razmrvljene ih rasipali po poljima kako bi zemljište bilo plodnije, ili stavljali u pčelinjake da dobiju više meda…, sve u najboljoj vjeri, a počinjali su svetogrđa.

Crkva rađa euharistiju, a euharistija Crkvu. Nema euharistije bez Crkve, stoga treba slušati i upute Crkve o njezinom dijeljenju!

Inzistiranje primanja pričesti na usta, ruku ili samo klečeći, što je relativno u odnosu na raspoloženje srca kojim pričest primamo, češće je izraz inata nego li zrele vjere. Taj inat pojedince je toliko obuzeo da su neki radije odbili primiti pričest nego li uzeti hostiju na ruku. Jer su oni sebe postavili kao mjerilo pravovjerja. Jer su privatne kontroverzne objave postavili iznad Svetog pisma. Kao da je Isus apostolima kruh stavljao u usta! Razlomio je kruh i podijelio im ga je, dajući im ga u ruke. Ali ima inatljivih kršćana koji samima sebi propisuju lijekove. Ili će biti po njihovome – ili neće biti nikako!

Crkva rađa euharistiju, a euharistija Crkvu. Nema euharistije bez Crkve, stoga treba slušati i upute Crkve o njezinom dijeljenju. Crkvi je Isus povjerio vlast da njemu na spomen čini euharistiju, čuva ju, i dostojno dijeli. Naročito u izvanrednim okolnostima, kao što su aktualne, treba razlikovati formu od duha. Raspoloženje srca je važnije od načina primanja.

Inatljivi kršćanin, kakvog li paradoksa, nalik je kamenu u moru, stoljećima zapljuskivan vodom, a kada ga razbiješ, iznutra suh!