Fra Franjo, trenutno u Austriji vršite nekoliko različitih i zahtjevnih službi. Kako uspijevate sve to organizirati?

Uz dobru organizaciju puno toga je moguće ostvariti. Vrlo važan mi je dobro vođeni kalendar i što je još važnije, to su dobri suradnici i suradnice na koje se mogu osloniti i s kojima mogu dobro zajedno raditi. Dakle, ja sam, kako se to danas kaže, teamski čovjek.

Vi ste inače rodom iz Slavonije. Kako to da ste postali svećenik franjevac hercegovačke provincije?

Već su stari Rimljani kazali, riječi potiču, a primjeri privlače. Imamo sam sreću upoznati neke od hercegovačkih franjevaca koji su utjecali na moju odluku, da dođem u Hercegovačku franjevačku provinciju. Spomenut ću samo pokojnoga provincijala fra Rufina Šilića ili fra Srećka Granića, koji je bio vrlo povezan s mojom obitelji. Upoznavši njih želio sam doći u Hercegovinu.

Političko zatvoreništvo

Proživjeli ste velik dio života u komunističkoj Jugoslaviji. Kako biste današnjim generacijama objasnili život mladića u jednom takvom represivnom sustavu?

Vrlo je teško iz jednoga vremena govoriti o nekom prošlom vremenu. Objasniti je jedno, a proživjeti je drugo. Teško je današnjem osnovnoškolcu objasniti da je moja osnovna škola u Zagrebu, tada sam imao jedanaest godina, demonstrirala 1971. na zagrebačkom glavnom trgu i da nas je tada policija progonila. Još je teže objasniti da se povijesne činjenice, posebno zločini nakon Drugoga svjetskog rata nisu smjeli ni spominjati. Teško je razumjeti današnjem mladom čovjeku da se za sudjelovanje na misi polnoćki ili sudjelovanje na božićnoj misi dobivala negativna ocjena, da je Božić bio radni dan. Ja nisam onaj koji govori o tzv. dobrim starim vremenima.

Nažalost, sami ste na svojoj koži osjetili tu represiju u zatvoru u Zenici. Kada ste i za što bili optuženi i osuđeni?

I na ovo pitanje nije lagano odgovoriti. Trebalo bi razumjeti sustav u kojem sam živio. Tada je istina bila samo ono što je službena Komunistička partija odredila. Za onu pravu istinu išlo se u zatvor. Osuđen sam zajedno s mojim mlađim kolegom Ivanom Turudićem u montiranom i tajnom procesu po tzv. Paragrafu 133 Kaznenoga zakonika tadašnje države. To je bio čuveni zakon, delikt mišljenja, po kojem si mogao biti osuđen i bez ikakvih dokaza. Osuđen sam u svibnju 1980. Sudili su mi zbog tzv. „neprijateljske propagandeˮ. Pod taj pojam mogao je tadašnji sud uvrstiti sve što je i kako je htio. Osuđen sam kao neprijatelj naroda zbog toga što se nisam slagao s tadašnjom službenom ocjenom uloge kardinala Stepinca i Katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu. Druga stvar zbog koje sam osuđen bila je da sam znao za zločine na Bleiburškom polju i da sam tvrdio kako su tamo pobijeni između ostaloga i nevini ljudi. I da sam smatrao da Hrvatska ima pravo biti samostalna država. Sve je krenulo u posljednjem razredu gimnazije od neslaganja s profesorom povijesti o ulozi kardinala Stepinca i uopće uloge Katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu. On mi je donio knjigu Viktora Novaka: Magnum crimen, o zločinima Katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu, kako bi prikazao ulogu kardinala Stepinca i Crkve u Drugom svjetskom ratu, a ja sam njemu donio knjigu fra Alekse Benigara Kardinal Stepinac. Nismo se tada ni u čemu složili, a vjerujem da se ni danas ne slažemo ni oko uloge kardinala Stepinca, ni oko Bleiburga.

Vi ste zapravo bili politički zatvorenik. Koliko Vam je to otežavalo situaciju u zatvoru? Kako su Vas tretirali?

Da, bio sam politički osuđenik. Kako su se prema nama političkim osuđenicima odnosili u zatvoru, možda najbolje ilustrira moj prvi susret s tadašnjim „upravnikomˮ zeničkoga zatvora. Dovezli su nas u Zenicu s ostalim kriminalcima, osuđenim za razbojstva, ubojstva. Kad smo stigli, tadašnji upravitelj nas je pozdravio otprilike ovim riječima: vi kriminalci, ubojice itd. što god da ste učinili, to nije tako strašno, pravi kriminalci su ovi politički zatvorenici, oni su vaši i naši neprijatelji. Tako su se i ponašali prema nama.

Nada

Jeste li imali pravo na posjete, na kontakte s obitelji, s vanjskim svijetom?

Posjet je bio moguć jednom u mjesecu i to samo najbliži, roditelji i braća i sestre. Tri i pol godine mogao sam vidjeti majku i sestru samo kroz staklo. Nekoliko puta nas je posjetio i tadašnji magistar novaka. On nas je pitao da iskreno kažemo kako nam je. To iskreno pitanje nas je hrabrilo i davalo nam snagu da nas ne osuđuju i oni koji su nam u životu bili važni. Nažalost, bilo je i pojedinih posjeta crkvenih ljudi nakon kojih nisam znao što bih mislio.

Što Vam je bilo najteže?

Odveden sam u zatvor iz novicijata. U novicijatu se svaki dan intenzivno molilo, slavila sveta misa. Osamdesete godine prošloga stoljeća bijahu osim toga vrijeme u kojem se na duhovnom polju toliko toga počelo događati. Novicijat do zatvora bijaše za mene posebno milosno vrijeme. I odjednom, iz novicijata našao sam se u zatvoru i ostao bez svega, bez svete mise, sakramenata, zajedničke molitve, u okruženju koje je gledalo da čovjeka uništi na svaki mogući način. Zahvalan sam Bogu da sam i u zatvoru susreo ljude duboke vjere, posebno među političkim zatvorenicima. Kada je bilo moguće, zajedno smo potajice molili. U zatvoru nesigurnost bijaše teška. Osuđen sam bio na četiri i pol godine, ali nikada se nije znalo hoće li te otpustiti iz zatvora, hoćeš li završiti svoj život u zatvoru, hoće li te u zatvoru ponovno osuditi, kao što su to učinili mom kolegi i tolikim drugim.

Kako ste izdržali u zatvoru? Što Vam je budilo nadu?

Čovjek izdrži u životu puno toga. Međutim, na pitanje zašto? Zašto je čovjek zao? Zašto uživa nanoseći bol drugome? Na ta pitanja većinom ne dobijemo odgovora. Pitanje zašto patnje postavio je već Job u Starom zavjetu Bogu i nije dobio odgovor. U Novom zavjetu imamo Isusov krik prema Markovu evanđelju: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?ˮ Pitanje patnje može čovjeka odvesti u bezboštvo ili pak probuditi vjeru da svaka patnja ima smisla iako nam je taj smisao u određenom trenutku ili pak čitav život nedostupan. Snagu i nadu u vrijeme patnje daje vjera, ali ne ona sladunjava, nego ona jobovska.

Nakon epizode u zatvoru, jeste li se razočarali u neke ljude u društvu pa i u Crkvi?

Rekao bih da sam kao mlad čovjek morao u samom istražnom procesu, a onda poslije i u zatvoru upoznati ljudsku krhkost, ranjivost, slabost. Da čovjek sebe samoga spasi, spreman je ponekad utopiti drugoga. Razočaranje je dio ljudskoga iskustva, ono pripada životu. Da, razočarao sam se u mnoge koji su mi bili naoko prijatelji. Što se tiče ljudi u Crkvi, i oni su samo ljudi, koji su često slabi i daleko od ideala evanđelja. Međutim, nisam postao svećenik da bih slijedio ljude, pa ni one u Crkvi, nego, uz svu vlastitu slabost, želio sam slijediti Krista.

Oprost

Sada nakon toliko godina jedno pitanje, možda previše direktno: jeste li oprostili svima koji su Vas nepravedno prijavili, osudili i mučili u zatvoru?

Pitanje je što znači oprostiti? Znači li to ono Isusovo iz Lukina evanđelja: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?ˮ Ja bih rekao oni znaju što čine! Znaju da rade pogrešno! Znaju da si nedužan! Oprostiti za mene znači sve kroz što sam prošao staviti pod križ, zajedno s ljudima koji su mi nanijeli bol. Bol i ukradeno vrijeme ne da se izbrisati. Isusove rane i nakon uskrsnuća ostaju rane. Za mene oprostiti znači ne dopustiti da me negativno iskustvo sputava na mom životnom putu. Oprostiti znači ponovno ponuditi povjerenje ljudima uz rizik da opet budeš prevaren. Oproštenje, kao i vjera, nije samo stvar razuma, osjećaja, nego prvenstveno odluke. Da, onima koji su mi nanijeli zlo, ne želim vratiti zlom. Zaboraviti im ipak ne mogu.

Ovaj mjesec obilježavamo 80 godina od zločina na Bleiburgu i Križnoga puta. Koliko taj zločin još dobiva na težini budući da se o njemu moralo šutjeti 45 godina? Zašto su ga komunisti skrivali?

O Bleiburgu je zadnjih godina napisano puno knjiga. Imao sam prilike upoznati ljude koji su preživjeli Bleiburg. U bivšoj državi nije se o Bleiburgu smjelo govoriti jer su, kako je jedan njihov povjesničar napisao: ljudi na Bleiburgu i na križnim putovima morali umrijeti kako bi njihova država mogla živjeti. No, sve što je na zlu građeno, završi u zlu. Bleiburg je nakon Drugoga svjetskog rata postao simbol patnje. Patnje o kojoj se nije smjelo govoriti. Tako je ostalo dugo. Međutim, i to se promijenilo.

Vi živite blizu Bleiburga i radite u Austriji i poznajete austrijski mentalitet. Zašto su austrijska vlada i Crkva prije nekoliko godina zabranili komemoraciju na Bleiburgu?

Svaka država ima svoju povijest, svoje frustracije, svoja opterećenja. Austrijska država, kao i austrijska Crkva nose određenu opterećenost iz Drugoga svjetskog rata. Na sve što bi moglo državu i Crkvu opteretiti, dovodeći je u opasnost da joj se predbaci da pomaže sjećanju na naciste, gleda se s velikim oprezom. Međutim, Bleiburg kao mjesto početka zločina i vrijeme svibnja u kojem su oni započeli ostaje trajno. Ljudi idu na grob tamo gdje se on nalazi, iako se svijeća za pokojne može svagdje upaliti. I sjećamo se svojih pokojnih ne samo za Svi Sveti nego i na dan kada su nas napustili. Zato mislim da se Bleiburg ne može „prenijetiˮ ni zemljopisno ni vremenski. Nažalost Bleiburg se instrumentalizira i slijeva i zdesna.

Vaša poruka za kraj?

Vrijeme je kad se sve u prirodi budi i sve cvjeta s nadom da će ujesen donijeti plod. Kao kršćani ljudi smo nade. Iako u životu prolazimo kroz različite kušnje, ne gubimo nadu, jer nismo sami. Želim nam svima iskustvo koje su imali apostoli, a nakon njih i toliki kršćani u povijesti, iskustvo stvarnosti Isusovih riječi: „Ne bojte se! Ostajem s vama do svršetka svijeta.ˮ

Izvor: Svjetlo riječi