Govoreći o nekim elementima našega jezika, fra Ante se osvrnuo na to kako psovka i ogovaranje utječu na čovjeka, ali i kako se jezikom može svaliti krivnju na drugu osobu što ostavlja trajne posljedice. Naglasio je da se psovka u hrvatskome narodu svakodnevno opaža. To je način na koji mi govorimo, rekao je i istaknuo da se on, kao svećenik, ipak manje susreće sa psovkom jer se osobe u njegovoj blizini ipak sustegnu.

“Onaj tko psuje nije prvenstveno nemoralan. Čak ni oni koji psuju Boga ne moraju biti nevjernici. To su ljudi čiji je jezik siromašan. Oni nemaju drugoga načina kako bi izrekli svoje emocije, svoje nutarnje stanje. Naše nutarnje stanje mora ući u riječ. Oni imaju samo dvije ili tri riječi psovke i s njima izriču svoje oduševljenje”, rekao je fra Ante, ističući da će pojedinac istu psovku koristiti kada izražava radost, ali i kada želi nekoga povrijediti. “Oni jednom psovkom, s dvije ili tri riječi, izriču sve svoje emocije jer ne znaju drukčije, jer nisu naučili, jer oponašaju one koji su tako govorili”.

Mi možemo i trebamo izreći sve što je u nama!

Kad im se uskrati psovka, oni ne znaju kako će izreći svoje emocije jer nemaju sredstva. Oni moraju zanijemiti, rekao je fra Ante te naglasio da smo mi bića koja moraju govoriti jer naša nutrina mora izaći vani kroz riječ.

“Ako hoćeš promijeniti način govora, moraš naučiti jezik, moraš slušati kako On govori. Isus je bio srdit i izricao je srdžbu, Isus je bio oduševljen i izricao je oduševljenje, bio je žalostan i izricao je žalost, bio je radostan i izricao je radost. Mi možemo i trebamo izreći sve što je u nama, trebamo moći to izreći”, naglasio je fra Ante.

Osvrnuo se i na ogovaranje, naglasivši da je ono iznimno prisutno među klericima u Crkvi. “Ogovaranje je loše govorenje o drugima, ali nije to neka odvratna stvar. Ogovaranje je slatko, ugodno, dobro. Pogotovo ako nema onoga koga ogovaram pa mogu izreći ono što o njemu mislim. Razlijevam mi se srce od miline kada mogu nekome, tko se sa mnom slaže, to reći”, rekao je fra Ante te nadodao da dodatnu ugodu stvara to što osoba s kojom ogovaramo potvrđuje naše viđenje situacije.

No, što se zapravo događa kada ogovaramo? Fra Ante daje odgovor:

“Mi stvaramo grupu kojoj pripadamo i u kojoj se slažemo. U njoj nema nikakvog drukčijeg glasa i mi se slažemo. Ogovaranje nas povezuje. Daje nam osjećaj da i drugi vidi kao što ja vidim. Nisam ja, dakle, lud nego smo svi vidjeli na isti način. I kad ja govorim o tom trećem, ovaj me sluša. Koji je užitak govoriti kada me netko sluša. To je tako dobro. Zato ogovaranja traju tako dugo. Možemo sjediti na kavi i po sat vremena razgovarati o toj našoj ‘kozi’ te ponavljati priče koje smo već rekli, no opet ćemo ih rado ponoviti jer to stvara ugodu”, pojasnio je fra Ante.

Ogovaranje je užitak, ali svaki užitak ima drugu stranu!

Treba priznati samom sebi da je ogovaranje ugodno, ističe fra Ante. “Mi kažemo da nije dobro ogovarati. No, nema ni jednog grijeha koji u sebi nije privlačan. Da nije tako, ne bismo ga činili. Svaki grijeh je privlačan. On privlači i mi svi padamo na to. Da je odbojan, mi ne bismo pali. Ogovaranje je užitak, duhovni užitak. Kao alkohol, kao kolači – to je sve užitak. Ali svaki užitak ima drugu stranu. Ogovaranje ima drugu stranu”, istaknuo je fra Ante, citirajući papu Franju koji je rekao: “Samo kukavice ogovaraju”.

Zašto? Oni koji ogovaraju su kukavice zato što nisu spremne sve to izreći toj osobi u lice. Također, osoba koja ogovara s vremenom počinje strahovati da će drugi ljudi izgubiti povjerenje u nju i to ju počinje mučiti. “Ako ja ‘ćakulam’ o drugima, onda vjerojatno i oni ‘ćakulaju’ o meni. Osjećam da to nije dobro. Ta druga strana me muči”, rekao je fra Ante.

Ima li izlaza? Ima, ističe fra Ante, i on je posve jednostavan. Fra Ante predlaže da, kada se ponovno nađete u situaciji u kojoj se ogovara, postavite pitanje drugoj osobi: Zašto ti to meni govoriš? Ogovaranje će na taj način, kaže fra Ante, već biti zakočeno. Također, predlaže fra Ante, kada se nađete u situaciji da se neku osobu ogovara, pokušajte izreći nešto lijepo o toj osobi. Iznesite jednu dobru stranu osobe koju ogovarate i ogovaranje će završiti. Ogovaranje, ističe fra Ante, funkcionira samo ako svi sudjelujemo u njemu. Ako ja namjerno ne sudjelujem, ispadam iz ritma i više neću biti uvučen u ogovaranje.

Isus je došao skinuti krivnju, a ne nametnuti je!

Riječima možemo činiti grozne stvari jedni drugima, ističe fra Ante te nadodaje da, osim što druge možemo raniti jezikom, možemo na njih svaliti krivnju. Mi okrivljujemo jedni druge svakodnevno i posve jednostavnim riječima. ‘Ti si kriv, ti si kriva zato što…’

“Zašto to radimo? Zbog toga što ne možemo nositi krivnju. Ona je preteška i nitko od nas je ne može nositi. Želimo je odbaciti od sebe. Kada nas netko krivi, mi tu krivnju odmah prebacujemo na drugoga. Nisam ja, ti si kriv. To je najjednostavnije jer je ja ne mogu nositi”, rekao je fra Ante te poručio da je Isus došao upravo zbog toga – da našu krivnju uzme na sebe. “To je nečuveno. Nitko od ljudi, gotovo nitko, ne želi na sebe preuzeti krivnju. Ako to netko i napravi, to je nalik čudu”.

Krivnja je preteška. No, ono što mi možemo raditi jest ne prebacivati tu krivnju na drugoga, poručuje fra Ante. “Posebno je važno ne okrivljivati svoju djecu. To je tako važno i tako teško. No, to je vitalno zato što na taj način spašavamo život djece i omogućujemo im da mogu rasti. Krivnja je najteža stvar koji mi ljudi možemo nositi na sebi. Ona je teža i od bolesti. Susreo sam ljude koji boluju od neke teške bolesti, no nju puno lakše nose od tereta krivnje”.

Govoreći o početku Isusova javnog djelovanja, fra Ante je istaknuo da je Isus prvo otišao na rijeku Jordan kod Ivana Krstitelja, koji je za Isus rekao da je “Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta”.

Crkva postoji samo tamo gdje ljudi skidaju teret krivnje jedni s drugih!

“Isus je došao skinuti krivnju, a ne nametnuti je. To je za nas vitalno važno. Neki ljudi misle da Bog na njima traži gdje su krivi i to pronađe. To je laž. Ivan Krstitelj nam govori da Isusov pogled nije takav. On traži gdje ti patiš od tereta krivnje i hoće ti tu krivnju skinuti. On zna da si ti opterećen krivnjom, bila ona prava ili nametnuta krivnja. On ti je hoće skinuti. Želi da dišeš. Želi na sebe uzeti tvoju krivnju. To je najčudesnije što mi možemo otkriti o Bogu. Ljudi koji nose krivnju mogu oboljeti i fizički. Nije lako živjeti pod tim teretom”, istaknuo je fra Ante.

Mi možemo jedni drugima nametati krivnju, ali je možemo i skidati, ističe fra Ante. Isus je na Posljednjoj večeri učenicima oprao noge, tj. skinuo je s njih njihov grijeh, njihovu krivnju i to je ono što bismo mi trebali činiti jedni drugima. Crkva postoji samo tamo gdje ljudi u zajednici skidaju teret krivnje jedni s drugih. Naše svakodnevne riječ iscjeljuju, skidanju krivnju, vraćaju u život i osposobljuju za život, poručio je fra Ante Vučković.

Poslušajte cijeli nagovor!

https://www.youtube.com/watch?v=8Q1ZtX8UGjk&t=354s