Procesije su dugo bile oblik liturgijske molitve. Procesije do svetih mjesta i unutar njih, posebice hrama u Jeruzalemu, obilježile su brojne svetkovine u židovskoj molitvi, a mnogi psalmi sastavljeni su da prate takve procesije. Kao primjer, Talmud opisuje procesije sedam dana blagdana Svetohraništa, tijekom kojih bi ljudi obrađivali oltar s vrbinim granama, pjevajući litanije koje su uključivale Psalam 118, 25 kao refren, piše Simply Catholic.

Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu!

Sveti Bazilije (379 g.) na istoku i sveti Ambrozije (g. 397) na Zapadu daju neke od najranijih referenci na liturgijske procesije u Katoličkoj crkvi. Obojica navode da su se te procesije prakticirale dugi niz godina, uz pjevane litanije.

Javne procesije s Presvetim Sakramentom postale su popularne tek kada je dovedena u pitanje Isusova stvarna prisutnost u Euharistiji. Stoljećima se ova sakramentalna stvarnost uzimala zdravo za gotovo, ali se u 11. stoljeću za arhiđakona po imenu Berengar od Toursa — koji je predavao u katedralnoj školi u Chartresu u Francuskoj — govorilo da dovodi u pitanje stvarnu prisutnost Gospodina Isusa u Euharistiji (iako se povjesničari ne slažu oko toga je li on zapravo nijekao stvarnu prisutnost, no prihvaćeno je da je Berengar doveo u pitanje transupstancijaciju kao opis promjene koja se događa kada kruh i vino postanu Tijelo i Krv Kristova). Otvoreno poricanje stvarne prisutnosti u euharistijskoj vrsti došlo je s protestantskim reformatorima.

Kao odgovor na protestantska shvaćanja da je euharistija samo simbol, Crkva je jasno potvrdila drevno shvaćanje stvarne prisutnosti – i procesije ulicama gradova i sela postale su popularne kao sredstvo otvorenog iskazivanja potpore i poštovanja prema toj stvarnosti. Tridentski je sabor 1551. poučavao da se Presveti Sakrament “treba počastiti izvanrednim svečanim slavljima (i) svečano prenositi od mjesta do mjesta u procesijama prema hvale vrijednom sveopćem obredu i običaju svete Crkve”

Teološki, procesije nas podsjećaju da smo mi hodočasnici koji putuju kroz ovo zemaljsko postojanje slijedeći Isusa na “Putu” (rani naslov za Crkvu). U euharistijskim procesijama Velikog četvrtka i na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove (Corpus Christi) javno naviještamo ovu istinu, nasljedujući Gospodina tjelesno, iako se ponovno zavjetujemo da ćemo to činiti duhovno. Također javno svjedočimo o prihvaćanju Gospodinovih riječi: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta” (Iv 6,51). Kao takve, javne procesije služe kao oruđe evangelizacije u našim susjedstvima.