Kršćanska sadašnjost nedavno je objavila knjigu Samo jedna Crkva koja donosi usporedne tekstove dvojice živućih papa, pape u miru Benedikta XVI. i pape Franje, po čemu je jedinstvena.

Kardinal Pietro Parolin u uvodu knjige ističe tri važne stvari, “kontinuitet učiteljstva i posebnost pastoralnog stila” te osobni odnos dvojice papa: “između Benedikta i Franje postoji ponajprije živo zajedništvo u odanosti”.

Posebnosti pastoralnih stilova, kao i neke razlike u osobnosti, stilu, metodičkom polazištu i naglascima između dvojice papa razmatra kardinal Walter Kasper u svojoj knjizi Papa Franjo – Revolucija nježnosti i ljubavi, odnosno u njezinom II. poglavlju. Na pitanje koje su razlike između dvojice papa, on nudi odgovor:

“Papa Benedikt XVI. na profiliran način, u skladu sa svojim podrijetlom i obrazovanjem, zastupa najbolju europsku tradiciju. On polazi od vjere Crkve, pokušava je na duhovan način otvoriti razumijevanju, da bi potom – u skladu s tradicionalnim određenjem odnosa između teorije i prakse – nauk vjere pretočio u praksu. Njegov je jezični stil duhovno promišljen i proživljen nauk.

Što Bog hoće od mene u ovoj konkretnoj situaciji?

Nasuprot tomu, papa Franjo određen je kerigmatskom teologijom. Pritom on nije prerušeni franjevac; on je posve isusovac. U duhu utemeljitelja svoga Reda, Ignacija Lojolskoga (1491.–1556.), on ne polazi od nauka, nego od konkretne situacije; dakako, on se ne želi jednostavno prilagoditi situaciji, nego je pokušava – kako je i predviđeno u Ignacijevoj Knjizi duhovnih vježbi – prosuđivati prema pravilima razlikovanja duhova. Uz pomoć takvoga duhovnog razlikovanja, on potom dolazi do konkretnih praktičnih odluka”.

Početna točka kerigmatske teologije je upravo kerigma (grč. “naviještati, propovijedati”), temeljni navještaj istine o Kristovom dolasku i spasenju koje je donio svakom čovjeku po svojoj muci, smrti i uskrsnuću.

Foto: Kršćanska sadašnjost

A razlikovanje duhova želi dati odgovor na pitanje: što hoće Bog od mene u ovoj konkretnoj situaciji? Uz to razlikovanje, papu Franju snažno određuje pastoralno načelo “vidjeti – prosuditi – djelovati”, koje je prisutno, primjerice, u socijalnoj enciklici Ivana XXIII. Mater et magistra, kao i u brojnim dokumentima latinoameričkog episkopata. U izradi jednog takvog dokumenta, onoga iz Aparecide, kardinal Bergoglio bio je predsjedavajući uredničkoga vijeća.

Kardinal Kasper ovako sažima razliku između papa:

“Dakle, razlika između pape Benedikta XVI. i pape Franje seže daleko dublje; ali, ona se ne odnosi na teološku istinu, nego na teološku metodu, s njom povezane naglaske i stil koji je kod pape Franje manje naučiteljski, a više kerigmatski. Takve razlike s obzirom na stariju i noviju povijest papâ, nisu ništa novo, nego su izraz katoličkoga jedinstva u raznolikosti, kao i znak tradicije koja nije mrtva, nego živa, nošena Božjim Duhom. Čitava je povijest papâ puna takvoga jedinstva u raznolikosti i različitosti. […]

Tradicija je istodobno sadržaj apostolske ostavštine!

Kako je i izjavio, papa Franjo hoće reforme u Crkvi (EG 26). On time nije revolucionar u smislu prevratnika, iako su to neki mediji tako prikazali, a neki katolici izražavaju takvu bojazan. On je konzervativac, ali konzervativac koji, jednako kao i Ivan XIII. i potonje pape do Benedikta XVI., zna da se baštinu tradicije može očuvati samo ako ju se ne poima kao mrtvu kovanicu koju se predaje iz ruke u ruku, dok se na koncu posve ne izliže, ili kao lijep muzejski primjerak koji se pohranjuje u staklenu kutiju.

Tradiciju se može očuvati samo ako ju se posadašnjuje snagom Duha Svetoga koji je prisutan u Crkvi, koji uvodi u svu istinu (Iv 16, 13). Tradicija je istodobno sadržaj apostolske ostavštine, koji obvezuje jednom zauvijek, i njegovo uvijek novo posadašnjivanje u Duhu Svetom. U ovom smislu Drugi je vatikanski sabor tradiciju shvaćao kao živu tradiciju u kojoj s pomoću Duha Svetoga postoji napredak i rast u shvaćanju apostolske vjere, predane jednom zauvijek (DV 8; usp. DH 3020).

Thomasu Morusu (1478.–1535.) i Ivanu XXIII. (1881.–1963.) pripisuje se izreka da ne treba dalje prenositi pepeo, nego žeravicu koja se u njemu krije. Papa Franjo hoće odstraniti nešto od nakupljena pepela, kako bi iznova zasjala žeravica – srž evanđelja. Ako se hoće govoriti o revoluciji, onda to nije revolucija nasilnoga prevrata, nego – kako kaže Franjo – revolucija žara nježne ljubavi, i on se oslanja na njezinu snagu koja iznutra preobražava (EG 88; 288)”.

Nauk je siguran i nepromjenjiv!

Vraćajući se na riječi kardinala Parolina o kontinuitetu učiteljstva, valja spomenuti i “novost u kontinuitetu”, riječi koje je upravo papa u miru Benedikt XVI. upotrijebio u kontekstu činjenice da su postkoncilski pape na isti način tumačili Drugi vatikanski koncil govoreći o blagu nauka vjere. Nauk je siguran i nepromjenjiv, ali istine nauka vjere trebaju, uvijek u istom smislu i istom značenju, biti naviještane onako kako to zahtijevaju vremena.

U tom smislu i takvom kontinuitetu, knjiga Samo jedna Crkva donosi dašak “najbolje europske tradicije” i “duhovno promišljen i proživljen nauk” pape u miru Benedikta XVI. te žeravicu jednostavnih i toplih riječi pape Franje koji nam ne prestaje pokazivati Božje beskrajno milosrđe i nježnost.

Knjigu Samo jedna Crkva i Revolucija nježnosti i ljubavi potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti ili web knjižari.