Zaslužni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Dragutin Kniewald (1889.-1979.), koji je na Fakultetu predavao od 1921. do 1953. godine, utemeljitelj je hrvatskoga liturgijskog pokreta, neumorni istraživač hrvatske liturgijske prošlosti i istaknuti radnik prijeratnoga katoličkog pokreta.

Glavno područje djelovnja bila mu je pastoralna teologija, u koju je bila uključena i liturgika. U njegovo je vrijeme, 1935. godine, na temelju crkvenih dokumenata koji su bili plod već uznapredovalog liturgijskog pokreta u Crkvi, liturgika je izdvojena iz pastorala i proglašena posebnom disciplinom u teološkom studiju.

Prof. Kniewald napisao je priručnik Liturgika u Zagrebu 1937. za taj novi studij. U njemu je obradio osobito genetički i rubricistički vid liturgije, odnosno povijesni postanak i razvitak pojedinih činilaca liturgije te tadašnje pozitivne propise o njihovu slavljenju (u prof. dr. Vladimir Zagorac, Glas Koncila, od 23. srpnja 1989., str. 9). Svojim predavačkim radom i svojim priručnikom liturgike prof. Kniewald je mnogo učinio za liturgijski pokret u Hrvatskoj.

Kada je dr. Kniewald 1921. godine preveo Rimski misal na hrvatski jezik, udario je temelje tomu pokretu. Taj je Rimski misal doživio pet izdanja. Zato se i s pravom drži da je liturgijski pokret u Hrvatskoj započeo tek 1921. godine. Vrlo je važno da vjernici razumiju što se u liturgiji navješćuje i moli.

Upravo je razumijevanje liturgije bio cilj nastojanja liturgijskoga pokreta XX. stoljeća.

Kao vrstan liturgičar i povjesničar umjetnosti dr. Kniewald je zaslužan i za istraživanje hrvatskoga liturgijskog blaga iz prošlosti. Primjerice otkrio je tijek nastanka ili podrijetlo staroga zagrebačkog obreda (ukinuo ga je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 1788.), a bavio se i proučavanjem njihovih sitnoslika. Prvi je sustavno i znanstveno pristupio rukopisnim i tiskanim kodeksima starog zagrebačkog obreda.

Zagrebački obred, koji se razlikovao od propisanog obreda rimokatoličke Crkve, utemeljio je prvi zagrebački biskup Duh, porijeklom Čeh. U Zagreb je sa sobom donio liturgijske knjige poput Sakramentarija sv. Margarete (Sakramentar iz Zagreba), Evangelijarija, Benedikcionala, Missale antiquissimum i dr. na kojima se utemeljila liturgija Zagrebačke Crkve, odnosno obred.

Prvog zagrebačkog biskupa imenovao je ugarski kralj Ladislav, u biskupiji koju je sam osnovao i podvrgnuo je ostrogonskomu metropolitu.

Doktorirao je filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Kad se vratio u domovinu, od 1916. do 1919. godine, predavao je moralnu i pastoralnu teologiju na Bogosloviji u Senju, zatim pastoralnu teologiju, crkvenu umjetnost i crkveno pravo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Umirovljen je 1952. godine, kada je KBF nepravedno izbačen iz Zagrebačkog sveučilišta.

Djelovao je u prijeratnom hrvatskom katoličkom pokretu kao organizator orlovske mladeži, ponovnom afirmiranju laikata u Crkvi, ali i kao teološki pisac. Objavljivao je u mnogim vjerskim časopisima, kod nas i u svijetu. Napisao je djela „Obred i obredne knjige zagrebačke stolne crkve 1094.- 1788“ (1940) i prvu biografiju bl. Ivana Merza (1932).