Ako promatramo život samo kroz perspektivu nevolje i oluje, onda možemo svakoga dana vikati na Boga i pitati Ga kako je to mogao dopustiti. A On bi nam mogao svaki puta reći: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”.

Često puta Bog “nema veze” s našim olujama, jer su one plod našeg djelovanja.

On nam je dao slobodu, a mi smo zakuhali nevolju. U tom trenutku, lakše je optužit Boga jer se On ne brani. On može i hoće tu oluju stišati, ali želimo li mi naučiti nešto iz toga? Želimo li drugi puta izbjeći nepotrebnu oluju vjerujući Bogu?

Dok je sunce vjerujem svojoj snazi, ali dok je mrak onda zazivam Boga, zar nije to licemjerno?

A On ne odustaje od nas ni u takvim situacijama jer je On ljubav, ne može protiv sebe. Budimo hrabri preuzeti odgovornost za svoje oluje, vjerovati Bogu da On može i tada učiniti čudo. Možeš pasti, ali nemoj propasti! Vrati se Ocu dok je dana, dok te vlastita oluja misli nije progutala. Dopusti Bogu da bude Bog, a ti shvati da si njegovo dijete. Dao ti je Crkvu i sakramente kao najbolji put povratka, ali što zapravo čekaš? Nije lako, ali znaš da bez priznanja nema ni povratka.