Kad čitamo u evanđeljima o Kristovoj muci i spojimo to sa našim iskustvom dolazimo do toga da se u procesu Kristove muke išlo i za tim da ga se izludi i prisili na mržnju. Na nasilje. Znamo da mržnja hrani mržnju. Čim nas netko zamrzi, u nama pokreće obrambeni mehanizam – koji je isto mržnja. Tako je i s drugima kad ih mi zamrzimo.

Kad se mrzi drugoga, ili mu se zavidi ili mu se želi zlo, tu je i želja da se raskrinka njegova nevinost, da se pokažu i njegova zavist i mržnja… ima u toj dinamici konflikta neka izopačena sadistička slatkoća u tome da taj drugi nije bolji, da i on mrzi, da i on pada nisko, proklinje, kleveće, zavidi, puca po šavovima… pa ga se izluđuje i tako ponižava. U knjizi Mudrosti postoji jedno proroštvo o Kristovoj muci u kojoj se opisuje kako razmišljaju oni koji mrze pravednika. Jedan redak ovako opisuje njihov cinizam: “Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu”.

Evanđelje je sada i ovdje. Golgota je ovdje. Kruh Života je ovdje.

Izreka našeg naroda (čiji su mentalitet i kultura ukorijenjeni u kršćanstvu) da je netko dobar kao kruh, vjerojatno je povezana i sa Kristovim govorom u Kafarnaumu u kojem je rekao da je on kruh koji se daje za život svijeta. Znamo da kad Krist govori o davanju toga istinskog jela i pića – njegova tijela i krvi, misli na svoju muku i smrt. Znamo i da je euharistija uprisutnjenje tog događaja u kojem stvarno jedemo i pijemo njegovo tijelo i krv.
Obred koji nam je Krist ostavio pretvara povijesni događaj mučenja i smrti Bogočovjeka u spasenjsku gozbu za ljude svih vremena. Oltar je žrtvenik Golgote i slavljenički stol. Krist unaprijed govori o tome. Zna da je njegov dobrovoljni ulazak u muku hranjenje izgladnjelog čovječanstva.

Pokušajmo ukratko reći kako se to događa, znajući da su sve riječi premalo pred ovim Otajstvom. Na križu se događa prorečena, ali neviđena novost. Na nasilje se ne odgovara nasiljem. Ne opire se zlu, poniženju, nepravdi. Ovaj najmoćniji čovjek-lav, ujedno je i janje.
Naši grijesi, naše zlo, ludost i nezahvalnost nisu mogli poniziti i srozati ovog posebnog čovjeka. On ostaje nevini. On nije kao mi. Njegova dobrota nije prividna kao naša. Moja dobrota ispari kad me omalovaže, ponize, premalo cijene… Puknem po šavovima, a ono što tada izlazi iz mene je demonsko koje se do tada vješto skrivalo (drugo čitanje na misi Ef 4,30-5,2 govori o gorčini, gnjevu, viki i huli sa svom opakošću).

Njegova dobrota nije prividna kao naša. Moja dobrota ispari kad me omalovaže, ponize, premalo cijene…

Ranjavanje, probijanje srca otkriva što je u srcu skriveno. U mojim ranama skrili su se oholost, zavist, srdžba, samosažaljevanje, osuđivanje, zle namisli, preljubi, ubojstva, opakost, bezumlje – sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka (Mk 7, 23). Kristove su rane pokazale da je njegov najdublji motiv ljubav. Njegovo srce je presveto i prečisto. Puno Neba.
Iz tog srca izlile su se rijeke Duha Božjega na nas. Duha nebeske i nadnaravne ljubavi koja bi bila besmislena ako postoji samo materija, a mi smo samo kompliciraniji sisavci. Tko povjeruje u tu ljubav povjerovao je u Nebo. Oživljava mu duh. Ulijeva se u njega Život Vječni. Izlazi iz nepodnošljive ispraznosti/prolaznosti života. Dobiva besmrtnu nadu. Nadnaravnu radost.

Ljubav nije šlag života, ona je temeljna hrana bez koje nema života. Ako ljubavi nemam, ništa sam. Ako ljubavi nema, što je brak? Ako ljubavi nema, što je prijateljstvo? Ako ljubavi nema što je rad? Ako ljubavi nema, što je država? Ako ljubavi nema, što je život? Ljubav je temelj.

Kruh naš istinski daj nam danas! Kruh nasušni. Bitni. Nužni. Nadnaravni.

Kruh naš istinski daj nam danas! Kruh nasušni. Bitni. Nužni. Nadnaravni. Ljubav je egzistencijalni minimum. Što mi koriste sva čuda tehnike? Umjetna inteligencija? Avatari? Hologrami? Ako Krist nije uskrsnuo, prazna je naša vjera. Uzaludni svi pokušaji. Jedimo i pijmo jer sutra ćemo umrijeti. Progutat će nas ništavilo. Smrt će zatvoriti vrata nad nama.

Vjerujmo Evanđelju koje se može sažeti u jednu riječ: oproštenje! Krist svih sedam zaziva Očenaša svodi na jedan: Dakle, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, oprostit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupa.

Sve je sadržano u oproštenju. Bez oproštenje je sve besmisleno i uzaludno. Sve je veliki kaos. Bog je apstrakcija, bližnji su sjene, a time i ja nestajem. Sve je apsurd. 1. Očevo se ime ne sveti. 2. Njegovo kraljevstvo ne dolazi. 3. Njegova se volja ne vrši. 4. Kruh svagdašnji je bljutav. 5. Moji grijesi ostaju me mučiti. 6. U napasti smo neprestanoj. 7. Zlo nas proždire. Svih sedam zaziva pada u vodu. Sve se prelama u onom: ako! Ako ne oprostimo: propast.
Ako oprostimo: spasenje.

Oproštenje je ključ spasenja i sreće. Po oproštenju postajemo djeca Božja i univerzalna braća i sestre svih ljudi. Ono nas izvlači iz svih neurednih odnosa. Smiruje nas. Posvećuje. Zaštićuje od zavodljivosti zla.

Krist je ustrajao u opraštanju. Kasnije za njim ide rijeka mučenika i svi imaju zajedničko: ljubav za one koji ih mrze.

Sv. Ignacije Antiohijski kaže da kršćanstvo nije rasprava, nego uzvišenost. A ima li veće uzvišenosti od ljubavi prema neprijateljima. Krist je ustrajao u opraštanju. Kasnije za njim ide rijeka mučenika i svi imaju zajedničko: ljubav za one koji ih mrze (Stjepan, Lovro, Bulešić, Edit Stein, Maksimilijan Kolbe…). Odakle im ta svetost-ludost? S čime su se oni hranili da bi bili takvi?

Danas ćemo na misi reći. Evo jaganjca Božjega. Evo tijela Kristova. Evo kruha s neba.
Evo nadnaravnog kruha. Evo novog kruha Života 1. Evo hrane koja rasvjetljuje, poziva na obraćenje, daje novi život, dokida zlo i daje život vječni.

Evanđelje je sada i ovdje. Golgota je ovdje. Kruh Života je ovdje. Ovdje su i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju i oni kojim se sad nudi da povjeruju i da s vjerom jedu Njega – Kruh istinski, i vjerujući postanu ono što jedu.

Grčki ima tri riječi za život (I mi govorimo o biološkom, društvenom, duhovnom, emocionalnom, seksualnom… životu.) Ovaj kruh hrani zoe, a ne bios i psihe. Bios je život koji dolazi kroz želudac. Psihe je život koji dolazi od emocija (Primjeri upotrebe tih riječi u evanđelju: Udovica je dala sav svoj bios, a Krist kaže da nitko ne može biti njegov učenik tko ne mrzi svoj psihe.) Zoe je najdublji i najvažniji život jer se hrani istinom, smislom, mudrošću – on se hrani kroz vjeru, savjest…. Kad nam neko ponudi da ćemo dobiti nešto ili se spasiti od nečega ako izdamo
savjest npr…. što nam vrijedi bios i psihe kasnije ako s izdajom savijesti ubili zoe u sebi – pogazili moral, izdali prijatelja, iskoristili drugog zbog sitnih užitaka… U nama je urođena duboka svijest o besmrtnosti duše – ona se vidi u spremnosti da se položi fizički život da bi se spriječila izdaja nekih vrijednosti. Dakle svjesni smo da ima nešto važnije od fizičkog života bez čega bi fizički
život izgubio smisao (čak i kukavica jer i njemu ta svijest govori da je trebao dati život, a ne izdati i zato se srami svoje izdaje i osjeća krivnju).