U vremenu kada su u osobitom fokusu domovi za stare i nemoćne i suosjećamo s tim ljudima koje ne mogu pohoditi njihovi bližnji, pohodili smo dom u kojem se živi duhovnost koja podiže te bake i djedove, daje im snagu. I druguju sa svecem koji je rekao da je život, koliko god težak, predragocjen i prelijep da bismo ga se zasitili.
U Hrvatskoj postoji Dom koji promiče duh sv. Ivana Pavla II. I zove se po njemu i predan je njegovom zagovoru – Dom za stare i nemoćne Ivan Pavao II., u Biljanima Donjim, u zaleđu Zadra.
Sve je u tom Domu u znaku pape koji je Crkvu uveo u treće tisućljeće – do naznake papinog lika na službenom automobilu djelatnika Doma. U dvorištu Doma nalazi se kip sv. Ivana Pavla II. a oko njega Perivoj sv. Ivana Pavla II. Duh papine prisutnosti jedan je od razloga koji pomaže da ljudi u tom Domu i u ovom bremenitom vremenu zadrže osmijeh, kreativnost, želju za molitvom. I nisu klonuli.
Foto: Ines Grbić
Nije ovo reklama toj ustanovi, jer njegov kapacitet od 95 korisnika je pun i puna je lista čekanja. Ovo je svjedočanstvo kako uprava jedne socijalne ustanove, vlasnik Doma je Tomislav Odžaković, podupire i pruža organizirani duhovni život svojih korisnika, nudeći im redovitu molitvenu i sakramentalnu skrb.
Za to je zadužena Marija Burčul, radni terapeut koja brine da korisnici, Marija ih u dragosti naziva ‘Moji momci i cure’, osim krova nad glavom i hrane, budu nahranjene i duše i duha.
Foto: Ines Grbić
„Drage starije osobe, ja sam vam srcem blizak. Kad Bog dopušta da trpimo zbog bolesti, osamljenosti ili ostalih uzroka povezanih s našom visokom dobi, on nam udjeljuje milost i snagu da se s više ljubavi sjedinimo sa žrtvom njegovog Sina i da još snažnije sudjelujemo u njegovom naumu spasenja“, smatrao je sv. Ivan Pavao II.
Svaka osoba nam je važna. Želimo da osjete da je nekome stalo do njih
„Mi u Domu kao uzor svim našim korisnicima vidimo Ivana Pavla II. On je uzor u prihvaćanju bolesti, papa koji je volio ljude, posvećivao se starima. Ivan Pavao bio je i bolestan, a nije se predavao. Radio je, borio se s bolešću. Na njega je 1981. izvršen atentat, bio je operiran više puta. Imao je iščašenje kuka, ramena, nosio je slušni aparat, imao Parkinsonovu bolest. A nikad nije odustajao. Ime koje nosi naš Dom je znak i primjer svim našim korisnicima, da poput Ivana Pavla mogu proći kroz bolesti, nedaće, križeve i radosno nositi svoj križ. Kad se Ivan Pavao II. počeo slabije kretati, govorili su mu da se umirovi. On to nije htio, rekao je: ‘Ni Isus nije sišao s križa’. Treba se boriti, živjeti radosno s križem“, ističe Marija Burčul.
Marija Burčul / Foto: Ines Grbić
Žele da se korisnici osjećaju sigurno, zaštićeno, da taj prostor dožive kao svoj dom. „Ne smijemo zanemariti duhovnu stranu, što čovjeku daje snage za nositi križ. Ti su ljudi naborani, umorni, nemoćni, potrebni su im Bog i molitva, to ih drži. Našim ljudima potrebna je misa, vidimo koliko im to znači. Jedanput mjesečno dolazi svećenik služiti misu, ispovijedi ih, pričesti, podijeli bolesničko pomazanje. Svakog utorka i subote imamo zajedničku molitvu krunice, čitamo Sveto Pismo kao pripremu za nedjelju. U korizmi molimo križni put. Mi smo velika obitelj. Vrata susreta otvorena su svima. Stalni molitelji, ljudi u vjeri dolaze iz potrebe, mole za bližnje, pokojne, da im Bog da snagu. Dođu i ljudi koji nisu navikli na molitveni život, kažu ‘Volimo slušati’. Budemo do sat vremena u molitvi, s obzirom koliko mogu izdržati u svom zdravstvenom stanju. Svaka osoba nam je važna. Želimo da osjete da je nekome stalo do njih. A Bogu koji nas drži i daje nam snagu, stalo je najviše do svih nas“, kaže Marija.
Foto: Ines Grbić
Organiziraju i kreativne radionice kada korisnici izrađuju rukotvorine čijom prodajom pomažu potrebne, obitelji s više djece. Iako i sami nemoćni, korisnici Doma misle na nemoć drugih i žele pomoći. U vrijeme korone, Marija kaže da su korisnici više zabrinuti za svoju djecu i unučad, nego za sebe. Kad čuju vijesti, kažu, ‘Ajme, ostat će mi bez posla sin, kćer, nevjesta, unuk. Ne kažu ‘Umrijet ću od korone’ nego ‘Ajme meni, kako će moji’. Stoga su što više vremena provodili u vrtu kojega krase i stabla maslina, u prirodi, pjevaju (omiljena im je Krist jednom stade na žalu), razgovaraju, da usmjere pogled jedno prema drugome.
Mogu puno naučiti od tih ljudi koji imaju mudrost i iskustvo života i želim im pomoći da i oni budu ispunjeni
„Uvijek ih potičemo na komunikaciju, druženje, šetnju, igramo i društvene igre, važno je da razgovaraju. Kad je čovjek sam, svakakve misli ga pohode. Sadimo cvijeće, povrće. Molimo zajedno, jako njegujemo individualni pristup. Kad netko ima potrebu, uvijek sam na raspolaganju, odem u sobu razgovarati s osobom koja to želi, svatko ima različitu potrebu. To što činim ne doživljavam kao posao, mene to ispunjava. Mogu puno naučiti od tih ljudi koji imaju mudrost i iskustvo života i želim im pomoći da i oni budu ispunjeni“, ističe Marija.
Uprava Doma svjedoči svoju opredijeljenost i po velikom križu koji se nalazi na zidu u glavnom holu, pokraj kojega korisnici svakodnevno prolaze na pravcu za restoran gdje blaguju. Pred njim se uvijek pokloni i stogodišnja baka Peka Zelić, prepoznatljivi simbol pobožne žene moliteljice u zadarskom kraju, koja i u toj dobi, odjevena u narodnu nošnju svojih rodnih Popovića, pohodi misna slavlja diljem Nadbiskupije.
Stogodišnja baka Peka Zelić / Foto: Ines Grbić
Foto: Ines Grbić
Trenutno je u glavnom holu Doma izložba crteža ‘Život Ivana Pavla II.’ čija je autorica korisnica Doma Veronika Gass. Ta vedra žena iz okolice Daruvara svoj likovni talent, za koji kaže da je od Boga dan, u cijelosti je razvila baš u Domu na Marijin poticaj. Crta vjerske i motive iz prirode.
Marija Burčul i Veronika Gass / Foto: Ines Grbić
„Kad imam bolove a crtam, kažem, ‘Isuse, ti si puno trpio za mene puno, to je za tebe’. Odmah mi je bolje. Kad crtam zaboravim da me boli, zaboravim na vrijeme, totalno sam u tom duhu stvaranja. Važno je da se uzdamo u Boga. Isuse, uzdam se u tebe. Isus je bio cijelog života sa mnom. Imali smo nesreću koju smo Božjim čudom preživjeli, samo Bog me spasio. Najvažnije mi je da izmolim svako jutro moje molitve, onda drugo. Zajednički susreti molitve nam puno znače, Bogu hvala za našu Mariju. I ja sama puno molim, za druge, koji su bolesni. Na kraju kažem, Ako je volja tvoja, Isuse, pomozi i meni“, kaže Veronika, s krunicom oko vrata: „Bez krunice i Isusa nema ništa“. U Domu je i njen nepokretni muž. Bogu zahvaljuje što može biti uz njega i pomoći koliko može, njemu i sestrama.
I ja sama puno molim, za druge, koji su bolesni. Na kraju kažem, Ako je volja tvoja, Isuse, pomozi i meni
„Veronika voli darivati ljude, a ima velike bolove, s kukovima i druge zdravstvene probleme. Veronika križ nosi radosno. Kroz crtanje, molitvu, pjesmu, Veroniki to daje snagu“ kaže Marija. Potaknula je Veroniku da nacrta slike s likom i motivima iz života Ivana Pavla II. Crteži Pape i biografski podaci o njemu koje je priredila Marija sabrani su u knjižici „Život pape Ivana Pavla II. u slikama“ koju je Dom tiskao.
Izložba crteža Veronike Gass u Domu / Foto: Ines Grbić
Izložba crteža Veronike Gass u Domu / Foto: Ines Grbić
„Veronika je crtala te slike svaki dan, godinu dana. Tu knjižicu želimo pokloniti svakome tko dođe u Dom, da nauči nešto o Ivanu Pavlu, od njegovog djetinjstva, kako je došao do svećeništva, unatoč teškoćama u komunizmu. Da ljudi upoznaju Ivana Pavla II. koji je nama svima uzor. Prikladna je za stare i najmlađe, može se pročitati u desetak minuta“, kaže Marija.
Veronika je nacrtala papine roditelje, majku Emiliju i oca Karola, crteži pokazuju kako je papa volio prirodu, nogomet, čitanje, planinarenje, glumu, radio je u tvornici prije nego je postao svećenik. „Ivan Pavao II. je imao poseban odnos s nama Hrvatima. Prvi je priznao našu državu, u svoja tri pohoda Hrvatskoj došao je nama pun ljubavi i razumijevanja“, kaže Marija.
Izložba crteža Veronike Gass u Domu / Foto: Ines Grbić
Ističe da nas stariji ljudi mogu puno obogatiti. „Dovoljan im je osmijeh, da ga držiš za ruku, čak i u tišini biti s njima. Puno možeš naučiti od tih ljudi koji su proživjeli život, svjesni da im je to zadnja stanica. Kažu mi: Kad otvorim oči ujutro, zahvalim Bogu što mi je otvorio oči. Kad kroz prozor pogledam i vidim oblake, mislim, O Bože, ja se veselim oblacima. Ja se veselim ruži koja se ujutro otvori, navečer zatvori. Mi koji smo u žurbi, to ne primjećujemo, to ne vidimo. Oni primjećuju sitnice koje čine sretnog čovjeka“, kaže Marija.
Svi bismo htjeli lagodan život. Ljudi se lako razočaraju kad dožive neku nesreću, izgube vjeru, nadu. Pozvani smo otkrivati kako nam i križ može biti pouka, lekcija za nešto novo, poticaj da budemo jači
Želi da budemo ljudi od djela, da nas vodi dobro. „Kada doživite topli dodir ruke tih ljudi, njihov osmijeh, toplu riječ, blagost, osjetite koliko se isplati biti dobar čovjek, činiti dobro. Unatoč teškoćama koje imamo, čovjek treba vjerovati, boriti se. Radosno nositi križ znači prihvatiti život sa svime što nosi. Svi bismo htjeli lagodan život. Ljudi se lako razočaraju kad dožive neku nesreću, izgube vjeru, nadu. Pozvani smo otkrivati kako nam i križ može biti pouka, lekcija za nešto novo, poticaj da budemo jači, da idemo naprijed, ususret Gospodinu, do susreta s Isusom u Vječnosti“.
Izložba crteža Veronike Gass u Domu / Foto: Ines Grbić
Izložba crteža Veronike Gass u Domu / Foto: Ines Grbić
Objavljujemo crteže Veronike Gass i zaključujemo mislima koje je sv. Ivan Pavao II. uputio u Pismu starijim osobama 1999. g.
Draga braćo i sestre. Kad se mislima vraćamo u prošlost, pokušavajući napraviti neku bilancu, tada je to posve primjereno našoj dobi. Taj pogled unazad omogućava nam da jasnije i objektivnije prosudimo osobe i situacije s kojima smo se susretali na svojim putovima. S vremenom obrisi događaja gube na oštrini, a bolne strane života se ublažavaju.
U životu svakoga od nas brige i patnje česta su pojava. Nekad problemi i patnje našu duševnu i tjelesnu otpornost stavljaju na tešku kušnju, da nekad možda uzdrmaju i našu vjeru. No iskustvo nas uči da i svakodnevne muke Gospodinovom milošću često pridonose zrelosti ljudi.
Unatoč ograničenjima koja nadolaze s godinama, očuvao sam volju za životom. I na tome zahvaljujem Gospodinu. Lijepo je moći do kraja truditi se za stvar Božjega kraljevstva!
Što je starost? Nekad ljudi govore o njoj kao o jeseni života, uspoređujući je s protjecanjem godišnjih doba i s mijenama u prirodi. Dovoljno je promatrati mijenjanje krajolika u planinama i nizinama, u poljima i šumama, na drveću i biljkama. Postoji velika sličnost između ljudskog bioritma i ciklusa prirode u koje spada i jesen. To je doba mudrosti, koja je većinom plod iskustva, jer je „vrijeme veliki učitelj“. U Božjoj riječi visoka starost uživa toliko poštovanje, da se dugovječnost smatra znakom Božje naklonosti.
Starije osobe pomažu da zemaljska zbivanja primamo s više mudrosti, jer su ih mijene kojima su prošle obdarile nadom i zrelošću. Oni su čuvari zajedničkog sjećanja i povlašteni tumači zajedničkih vrijednosti i ideala koji reguliraju društveni život. Isključiti ih, značilo bi, u ime nekog moderniteta bez pamćenja, odbaciti prošlost u kojoj se ukorjenjuje sadašnjost.
Svojim iskustvom i zrelošću starije osobe sposobne su pružiti dragocjene savjete i pouke. Svi mi poznajemo rječite primjere staraca koji posjeduju iznenađujuću duhovnu mladost i snagu. Onome koji se s njima druži razgovor će s njima biti poticaj, a njihov primjer ohrabrenje. Neka društvo cijeni starije osobe, kao ‘žive knjižnice’ mudrosti, čuvare neprocjenjive baštine ljudskih i duhovnih svjedočanstava.
Najbolje bi rješenje bilo da starije osobe ostanu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi za sve veće potrebe koje iziskuje njihova dob ili bolest. Ima, međutim, slučajeva kad okolnosti preporučuju ili zahtijevaju odlazak u starački dom, kako bi starije osobe mogle uživati u druženju s ostalim ljudima i koristiti specijaliziranu skrb. Te ustanove zaslužuju svaku pohvalu, a iskustvo pokazuje da su sposobne pružiti dragocjenu pomoć ako se ne rukovode samo kriterijima organizacijske učinkovitosti, nego i usrdnom pažnjom. Sve postaje lakše ako su odnosi između obitelji, prijatelja, župnih zajednica i starijih štićenika domova, takvi da se oni osjećaju voljenima i još korisnima za društvo.
Budimo u to uvjereni: Bog je naš Otac, Otac prepun ljubavi i milosrđa!
Dopusti, o Gospodine života, da budemo toga potpuno svjesni i da uživamo u svim razdobljima našega života kao u daru punom budućih obećanja!
Dopusti nam da s ljubavlju prihvatimo tvoju volju, predajući se svakoga dana u tvoje milosrdne ruke!
I kad dođe čas posljednjega prijelaza, dopusti nam da ga dočekamo vedre duše, bez ikakva žaljenja za onim što ćemo ostaviti. Jer susresti tebe, nakon što smo te dugo tražili, znači naći svaku pravu vrijednost koju smo na zemlji iskusili, zajedno sa svima koji su nam prethodili u znaku vjere i nadanja.