Prije “legalizacije” kršćanstva 313. godine od strane cara Konstantina, grobovi mučenika, poput sv. Petra, obilježavani su i čuvani kao mjesta za štovanje. Obljetnice njihove smrti prisjetile su se i uvrstile u mjesni crkveni kalendar. Nakon Konstantinova proglasa, često su nad tim grobnicama građene bazilike ili svetišta, donosi Catholic education center.

Kako je vrijeme prolazilo, Crkva je uvidjela potrebu zaoštravanja procesa kanonizacije. Nažalost, ponekad su legende bile čašćene kao sveci. Ili jednom, mjesna crkva u Švedskoj proglasila je svetim redovnika koji je bio alkoholičar i koji je ubijen u pijanoj tučnjavi, što nije bio dokaz mučeništva. Stoga je 1234. godine papa Grgur IX. uspostavio postupke za istraživanje života kandidata za sveca i svih pripisanih čuda. Godine 1588. papa Siksto V. povjerio je Kongregaciji obreda (kasnije nazvanoj Kongregacija za kauze svetaca) da nadgleda cijeli proces. Počevši od pape Urbana VIII 1634. godine, razni su pape revidirali i poboljšali norme i postupke za kanonizaciju.

Službeni postupak za proglašenje nekoga svetim naziva se kanonizacija. Prije 1234. godine Crkva nije imala formalni proces kao takav.

Danas se proces odvija na sljedeći način: kada umre osoba koja ima “slavu svetosti” ili “slavu mučeništva”, biskup biskupije obično pokreće istragu. Jedan element je i taj je li po zagovoru ovog sveca kandidata učinjena neka posebna milost ili čudo. Crkva će također istražiti spise kandidata da vidi posjeduju li “čistoću vjere”, u biti, ništa heretičko ili protiv vjere. Sve te informacije se prikupljaju, a zatim se podnosi Kongregaciji za kauze svetaca.

Nakon što Kongregacija prihvati uzrok, provodi se daljnja istraga. Ako je kandidat bio mučenik, Kongregacija utvrđuje je li umro za vjeru i doista prinio svoj život u žrtvi ljubavi prema Kristu i Crkvi. U drugim slučajevima, kongregacija ispituje je li kandidat bio motiviran dubokim milosrđem prema bližnjemu, te prakticirao vrline na uzoran način i s junaštvom. U cijeloj ovoj istrazi “opći promicatelj vjere” ili đavolji odvjetnik iznosi prigovore i dvojbe koje treba razriješiti. Jednom kada se za kandidata proglasi da je živio život s herojskom krepošću, može se proglasiti časnim.

Sljedeći korak je proglašenje blaženim. Mučenik može biti beatificiran i proglašen “blaženim” na temelju samog mučeništva. U suprotnom, kandidatu se mora pripisati čudo. Provjeravajući čudo, Crkva gleda je li Bog doista učinio čudo i je li čudo bilo odgovor na zagovor sveca kandidata. Jednom proglašen blaženim, svetac kandidat može se štovati, ali uz ograničenje na grad, biskupiju, regiju ili redovničku obitelj. U skladu s tim, Papa bi odobrio posebnu molitvu, misu ili pravi božanski ured u čast blaženicima. Nakon proglašenja blaženim potrebno je još jedno čudo za kanonizaciju i formalno proglašenje svetim.

Nakon što Kongregacija prihvati uzrok, provodi se daljnja istraga. Ako je kandidat bio mučenik, Kongregacija utvrđuje je li umro za vjeru i doista prinio svoj život u žrtvi ljubavi prema Kristu i Crkvi.

Primjer postupka

Kako je izgledao proces kanonizacije sv. Edith Stein? Ona je rođena u Breslauu u Njemačkoj, studirala je i na Sveučilištu u Breslauu i na Sveučilištu u Gottingenu, radila je kao asistentica kod velikog filozofa Edmunda Husserla i doktorirala je filozofiju na Sveučilištu Freiburga 1917. Boreći se sa svojom židovskom vjerom i privučena katoličanstvu, krstila se i primljena u Katoličku Crkvu 1. siječnja 1922. Poučavala je na fakultetu sve dok nacistička vlada nije zabranila svim Židovima poučavanje 1933. godine. Ušla je u karmelski samostan u Kölnu u Njemačkoj 1933., ali je 1938. premještena u samostan u Echtu u Nizozemskoj kako bi zaštitila ostale sestre. Naposljetku, 2. kolovoza 1942. Gestapo ju je uhitio jer je bila i katolička sestra i židovskog podrijetla. Kasnije je prevezena u Auschwitz i ugušena plinom 9. kolovoza 1942.

Papa Ivan Pavao II proglasio ju je 1. svibnja 1987. blaženom, proglasivši je mučenicom vjere. Zanimljivo, kada su sestre čistile njezinu ćeliju u samostanu, našle su malu sličicu s njezinim rukopisom na poleđini, a na kojoj je pisalo: “Želim prinijeti svoj život kao žrtvu za spas Židova”. Uistinu, ona je svoj život ponudila Gospodinu.

Nakon proglašenja blaženim potrebno je još jedno čudo za kanonizaciju i formalno proglašenje svetim.

Čudo po njezinu zagovoru uključuje mladu djevojku, po imenu Teresia Benedicta, koja je 1987. patila od smrtonosne doze Tylenola koja je osakatila njezine funkcije jetre. Stanje djevojčice nastavilo se pogoršavati. (Otac kćeri, melkitski svećenik, vidio je dvije slučajnosti: Prvo, saznao je da se datum njegovog zaređenja poklapa s datumom smrti Edith Stein. Drugo, nakon intenzivnog proučavanja njezina života i djela, on i njegova supruga dali su ime svojoj novorođenoj kćeri Terezije Benedikte.) Nakon zaziva zagovora svete Edite/Terezije Benedikte, djevojčica je čudesno ozdravila. Godine 1998. Sveta kongregacija za kauze svetaca, nakon pažljivog ispitivanja, utvrdila je da lijek prkosi svakom prirodnom objašnjenju i da se mora pripisati božanskoj intervenciji preko svete Edith/Tereze Benedicte. Budući da je bila mučenica, a sada zagovornica za čudesno ozdravljenje, papa Ivan Pavao II proglasio ju je svetom.

Sve u svemu, ne smijemo izgubiti iz vida da ovaj temeljiti proces postoji zbog toga koliko su sveci važni kao uzori za nas, vjernike koji nastojimo sada živjeti u Kraljevstvu Božjem i vidjeti njegovo ispunjenje na nebu. Drugi vatikanski sabor je objavio: “Bog pokazuje ljudima, na živopisan način, svoju prisutnost i svoje lice u životima onih naših suputnika u ljudskom stanju koji su savršenije preobraženi na Kristovu sliku. On nam govori u njima i nudi nam znak ovog kraljevstva koje nas snažno privlači, tako velik oblak svjedoka je dat i takvo svjedočanstvo istine Evanđelja ne njegujemo uspomenu na one na nebu; radije tražimo da se ovom pobožnošću u vršenju bratske ljubavi učvrsti jedinstvo cijele Crkve u Duhu” (“Lumen gentium”, br. 50).