"Više nemam ovih želja. U onom su plaštu kojeg sam ostavio. Danas je u meni prisutno nešto drugo. Ne želja. Nego poziv da branim svoju obitelj. Svoju suprugu i svoju djecu. Da branim čovjeka. Bio on moj otac, majka, prijatelj ili neprijatelj. Da branim siromaha, siročad ili umirućeg. Da branim život. Da branim sveto", svjedoči u snažnoj objavi na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice "Arka Korablja". Njegovu objavu donosimo u cijelosti.
Koliko je posebno današnje čitanje Crkve.
Slijepi prosjak Bartimej i Isus.
Čovjek u mraku. I Svjetlo.
Čovjek koji Ga je ugledao prije svih koji su hodili uz Njega. Zdravim tjelesnim očima.
Dobar dio svog života osjećao sam se poput ovog prosjaka.
Još od prvog razreda osnovne škole.
Od malena, moje oči ne vide svijet istim bojama kao većina ljudi.
Zbog toga sam se često osjećao posramljen.
Od samog sebe.
Od drugih.
Na primanju u vojsku, za jednog nesigurnog mladića,
možda i najbolnije.
Vidjevši moj liječnički karton, jedan se vojni službenik počeo smijati naglas.
– „Lovriću moj, pješadiju zaokružio.
Ima li na tebi išta zdravo?
Uzmi svoje papire i idi doma.
Nisi ti sposoban za ovo.
Ovakav ne možeš jednog dana braniti ni svoju ulicu.
A s takvim očima, ne bi mogao ni razlikovati koji su tvoji, a koji su protiv tebe.“
.
.
Koliko sam samo puta u sebi poželio da sam zdrav.
Da mogu vidjeti plavo nebo i tratinčicu.
Zelenu travu.
I vojničko odijelo.
Baš kao što ih vide drugi.
Koliko sam samo godinama kasnije u sebi nosio riječi:
„A s takvim očima, ne bi mogao ni razlikovati koji su tvoji, a koji su protiv tebe.“
Koliko sam samo dugo, predugo, ostao u toj rani, misleći kako je to važno.
Koliko sam samo predugo mislio kako nikada neću biti sposoban braniti nešto važno.
Nešto vrijedno.
Mislio sam.
Ali Isus nije.
Danas sam siguran da je cijeli moj život,
kakav god bio,
uvijek bio svet.
Bio je svet, zato što je od kada sam začet, u mom životu prisutan i On.
Baš kao što je bio prisutan i u toj vojničkoj sobici.
Onda kada sam bio posramljen.
– „A s takvim očima, ne bi mogao ni razlikovati koji su tvoji, a koji su protiv tebe.“
On je dopustio da čujem ove riječi.
Dopustio je da ih čujem kako bi mi, baš po njima, godinama kasnije mogao i govoriti.
.
.
Prije svega, da budem zahvalan za život vojnog službenika kojeg sam taj upoznao.
I da ga branim.
U svom srcu, žrtvama i molitvi.
Dopustio je da ih čujem u srcu.
Ali ne kao tog dana.
Nego od Njega sama.
Dopustio mi je da baš po njima ušutkam sram koji me toliko dugo priječio do Njega.
Da ga bacim kao Bartimej svoj plašt.
I da progledam.
Da progledam.
I da konačno vidim tko su moji.
I tko je onaj koji je protiv čovjeka.
Tko je onaj koji ga mrzi.
Tko je onaj koji ga potiče da mrzi.
Sebe, svoje.
Drugoga i Onoga koji ga ljubi.
Tko je onaj koji je otac laži.
I koji ga potiče da si sam oduzme život.
Tko je onaj ga potiče na podjele, svađu, ratove, pohlepu, korupciju i prevare.
Na hulu, blud i izopačenosti svake vrste.
Tko je onaj koji mu govori kako će biti posramljen ako oprosti.
I onaj koji mu govori kako oprost traže samo kukavice.
Tko je onaj koji šapuće jednoj majci da ubije svoje dijete.
I onaj koji joj govori kako će time umiriti očevu savjest i savjest svoje okoline.
Tko je onaj koji one koji nisu rođeni zdravi prikazuje kao “trošak društva”, a ne kao blagoslov.
Tko je onaj kojemu su stariji ljudi hrana s istekom roka trajanja.
Tko je onaj koji mrzi obitelj.
I kojemu se gadi svako dijete.
Tko je onaj koji mrzi sveto.
I onaj koji ne može biti poslušan.
Tko je onaj koji se više ne skriva.
.
.
.
– „A s takvim očima, ne bi mogao ni razlikovati koji su tvoji, a koji su protiv tebe.“
Koliko sam samo puta u sebi poželio da sam zdrav.
Da mogu vidjeti plavo nebo i tratinčicu.
Zelenu travu.
I vojničko odijelo.
Baš kao što ih vide drugi.
Više nemam ovih želja.
U onom su plaštu kojeg sam ostavio.
Danas je u meni prisutno nešto drugo.
Ne želja.
Nego poziv da branim svoju obitelj.
Svoju suprugu i svoju djecu.
Da branim čovjeka.
Bio on moj otac, majka, prijatelj ili neprijatelj.
Da branim siromaha, siročad ili umirućeg.
Da branim život.
Da branim sveto.
U sebi. I da ga u drugima otkrivam.
Da branim državu u kojoj sam rođen.
Moju Hrvatsku.
U svom srcu.
U svojim žrtvama.
I u molitvi.
Ne sam.
Sam ne mogu obraniti ni „svoju ulicu.“
Tako mi pomogao Bog.
Blažena Djevica Marija.
I svi sveci Božji. +