Budi dio naše mreže

Povodom stote obljetnice rođenja Ćirila Kosa Hrvatski katolički radio pripremio je tri emisije o životu ovog dobrog biskupa. Posljednju emisiju posvetili smo ljubavi s kojom je ovaj dobri pastir služio svojem narodu brišući suze s lica ožalošćenih.

/ Snježana Kirinić Grubić

“Mir je moguć. Bog ga povjerava našim rukama i vašim ovdje prisutnima na način koji je za nas moguć, a to je molitva i iskrena ljubav prema svakom bratu.”

Ovo je ulomak iz propovijedi biskupa Ćirila Kosa koja je izrečena u siječnju 1994. a zabilježila ju je Slavonska televizija u vrijeme Domovinskog rata. Biskup je ponizno vapio za iskrenom ljubavlju prema svakom čovjeku i pozivao na molitvu koja će donijeti toliko željeni mir. Ostao je s voljenim ranjenim narodom u biskupskom domu u Đakovu, prisjeća se đakovačko – osječki nadbiskup u miru Marin Srakić.

Kad su bombe – krmače počele padati po Đakovu privremeno smo, na jedan semestar, preselili sjemenište u Austriju. Biskup je ostao u Đakovu. Pohađao je vjernike u izbjeglištvu i branitelje na ratištu na prvoj crti u rovovima. K njemu su dolazili generali i promatrači UNPROFOR-ci. Političari i novinari pitali su što da se radi, a on je odgovarao: ‘Vi ovdje otvorite oči, napnite uši, a na onom mjestu gdje treba progovorite. I progovorite kako treba a ne izmišljajte.’ To što je biskup ostao u Đakovu bio je znak sigurnosti za vjernike. Đakovo je bilo mjesto duhovne logistike. Branitelji su rekli da im pošalju krunica i da mole za njih i biskup Ćiril je bio moralna sigurnost za te ljude koji su branili Domovinu.”

Osim što je ulijevao moralnu sigurnost Biskup Ćiril Kos bio je prepun povjerenja i ljubavi prema svojim suradnicima o čemu svjedoče redovnice Družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa, Družbe koja je bila na službi u biskupiji u Đakovu.

Bio je jako drag. Volio je doći k nama kad smo imale rekreaciju”, rekla je s. Helijana Kodba.


S. Zvonka Sremić bila je dvadeset godina u službi na biskupiji u Đakovu.

Bila sam zadužena za posluživanje gostiju kad su dolazili. Sjećam se da mi je rekao: ‘Sestro ako me treba bilo tko u vrijeme odmora, uvijek me pozovite. Čim bi netko došao na vrata odmah bi pitao: ‘Hoćeš li kavu ili neko drugo piće?’ Nikad nitko nije otišao da ne bi bio s nečim poslužen. Što si je tko poželio to sam poslužila i to mi je bilo jako lijepo s biskupove strane. Nitko mu nije bio suvišan, pogotovo od njegovih svećenika, za svakog je imao lijepu riječ.”

Biskupov odnos prema sjemeništu, kojeg je nazivao zjenicom oka, i biskupiji bio je pun ljubavi i brižnosti. U vrijeme biskupa Ćirila Kosa slavili su se brojni biskupijski i nacionalni jubileji, prisjeća se nadbiskup Srakić.

Tu se pokazalo jedinstvo u biskupiji, za koje je bio zaslužan biskup Kos, tako da su svećenici znali kazati: ‘Lako je u Đakovu proslaviti neki jubilej i bilo što organizirati jer svatko znade svoj posao i rado daje svoj doprinos.’ Kad se u Đakovu reklo ‘biskup’ znalo se da je to Ćiril – nismo znali za drugog biskupa. Ustanovio je 20 novih župa, za vrijeme njegove biskupske službe izgrađeno je 17 novih župnih crkava, 22 filijalne crkve, te 63 vjeronaučne dvorane i 42 župna stana. Sve ovo sagrađeno je dobrovoljnim prilozima vjernika.

Biskup Bauerlein je još s prof. Škreblinom uveo vjeronauk u župe jer svećenici nisu mogli u škole. I malo po malo zaživjela je kateheza na župama. I danas imamo osobe koje brinu o tome. Bez vjeronauka se ne može naprijed.”

Gospodin je dopustio i leđa biskupa Ćirila Kosa pritisnuo je križ bolesti, svjedoče nadbiskup Srakić i monsinjor Strgar.

Koliko god je biskup Čiril uzeo geslo ‘U poniznosti, jednostavnosti…’ toliko je bio i odlučan. Kad je koji put kao biskup reagirao znao je, za svoju plemenitost, dobiti koješta, i ono što nije zaslužio. Bilo je nekoliko takvih slučajeva koji su ga se jako dojmili i zbog kojih je upao u depresiju.”

Zahvaljujući svojoj naravi i sugestiji prijatelja koji su mu savjetovali da se odmakne od svega i da na neko vrijeme ode iz biskupije, bio je skoro godinu dana u Njemačkoj a generalni vikar je upravljao biskupijom, oporavio se i vratio u biskupiju i nastavio raditi svoje poslove. Ponovo ga je pritisnula depresija 1997. kad je predavao biskupiju i treći put mjesec – dva prije njegove smrti. Kako kaže nadbiskup Srakić: ’Kad boli psiha ne znate kako pomoći, odakle krenuti, to je teško. Osim toga, zadnjih godina imao je i probleme sa srcem pa je i to na njega djelovalo.”

Rat je bio najveća bol u životu biskupa Ćirila Kosa. Već u kolovozu 1991. mnogi su stanovnici iz istočnih dijelova Slavonije potjerani u izbjeglištvo. Monsinjor Luka Strgar, kao tajnik đakovačko – srijemske biskupije, dijelio je sve žalosti s biskupom Ćirilom.

Dolazile su razne delegacije, crkvene i svjetovne. Neki su željeli razgovarati s biskupom. Čest gost bio je Jacques-Paul Klein, američki visoki časnik koji je bio šef cijeloga UNPROFOR-a.

Zanimljiv je detalj da je jednom Klein došao ovdje i pitao biskupa: ‘Gospodine biskupe, želite li vi ići na Ovčaru?’ Bilo je još sve okupirano i to je bilo vrijeme iskapanja. I tada je biskup išao, ja sam ga pratio, a išli smo helikopterom sa sportskog aerodroma u Osijeku do Vukovara, odnosno Ovčare. Tamo smo se spustili neposredno uz humak. I sjećam se da je s nama bio Ivica Kostović, ne pamtim u kojoj je funkciji bio. Ponio je svijeću i na njoj je bio hrvatski grb. I on je to pažljivo spustio, i okrenuo da se ne vidi, jer je bilo dogovoreno da ne smije biti nikakvih nacionalnih obilježja. Bio je to prvi znak Hrvatske države, svijeća s grbom, i postavljena je na Ovčari.”

Đakovačko – osječki nadbiskup Đuro Hranić imao je priliku iskusiti koliko je srce dobrog biskupa Kosa bilo osjetljivo za one koji pate.

Jedna trećina biskupije nam je u Domovinskom ratu bila okupirana. Svećenici su bili protjerani iz svojih župa, nisu imali financijske izvore od kojih bi živjeli, ali biskupa Kosa nitko nije morao ništa moliti, on je sam znao prepoznati, vidjeti i čuvao je dostojanstvo pojedine obitelji i pojedinih ljudi i svećenika kojima je pomagao. Razvijao je caritas i to je također jedna velika baština u našoj biskupiji.”

Srijemskomitrovački župnik Eduard Španović u vrijeme Domovinskog rata bio je župnik u Slankamenu u Srijemu.

Domovinski rat u Hrvatskoj jako se odrazio u Srijemu, posebno na župama gdje su katolici činili većinu. U Slankamenu su preko sedamdeset posto stanovništva bili katolici Hrvati koji su bili izloženi progonima. Biskup Ćiril je, preko brojnih poteškoća i prepreka, preko Mađarske dolazio u Srijem zajedno s tada pomoćnim biskupom Srakićem. Unatoč poteškoćama i time što je bio odsječen državnom granicom Srijem nije bio odsječen od pameti, brige i srca biskupa Kosa. Više puta su mi dolazili u pastirske pohode u Slankamen, što je meni kao mladom župniku puno značilo. Podrška koju je pružao Srijemu nije bila samo na riječima, već je uvijek imao pripravljenu u ustima prikladnu riječ, u srcu puno ljubavi i u džepu koju marku da nam pomogne ovdje preživjeti.”

Biskup Ćiril Kos proglašen je počasnim doktorom Katoličkog bogoslovnog fakulteta na prijedlog profesora KBF-a u Zagrebu. Uz dopuštenje Svete Stolice podijeljena mu je diploma doktora ‘honoris causae’. Prigodom dodjele tog doktorata rekao je da je to drugi put da se nije prepoznao, prvi je put bilo kad su ga osudili kao neprijatelja naroda, ističe nadbiskup u miru Marin Srakić.

On je doista zaslužio taj doktorat jer, u vrijeme kad je bilo teško pisati i tehnika je bila primitivna i nije bilo strojeva koje danas imamo, umnažalo se geštetnerom, ti tekstovi bili su u to doba velika duhovna pomoć, pogotovo za svećenike i bogoslove. Svojim prevodilačkim i izdavački radom zaslužio je biti doktor honoris causae.”

      

Bio je član Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. Bio je zadužen za podrućje vjeronauka – kateheze.

Došao je u pravi čas jer tad se formiralo katehetsko vijeće koje je imalo vrlo ugledne članove. To su sve bili doktori katehetičari, praktičari. Biskup je vidio da su to ozbiljni ljudi, radini i on je koordinirao dok su oni zdušno radili. Njegovim dolaskom biskupska je konferencija dobila na ljudskosti. Rekao je: ‘Svi smo na istom polju, svi volimo Crkvu i radimo za Crkvu.’”

Stota obljetnica rođenja biskupa Ćirila Kosa proslavljena je u Mariji Bistrici i njegovom rodnom Ivancu, pojasnio je nadbiskup Hranić.

Htjeli smo potvrditi to dvoje, odnosno troje. On je rado isticao da je iz Hrvatskog Zagorja i da je iz siromašne obitelji i to je naglasio u času kad je bio proglašavan doktorom honoris causae. On je poveo dijecezansko hodočašće u Mariju Bistricu. Marija Bistrica je doista centralno svetište marijanskih pobožnosti ne samo za zagrebačku nadbiskupiju nego i za ostale biskupije. A onda ne smijemo zaboraviti da je on rodom iz Ivanca, da je tamo kršten i da je tamo primio klice svoga zvanja pogotovo, što on naglašava, da je u tome veliku ulogu imala njegova baka Terezija. Htjeli smo da se u toj župi obilježi stota obljetnica i dakako i u Harkanovačkoj župi koja je ponosna da je u njoj stasao i živio Ćiril Kos koji je kasnije postao đakovačko-srijemski biskup.”

  

Biskup Ćiril Kos umro je u Đakovu 6. srpnja 2003. godine u vrijeme održavanja Đakovačkih vezova, prisjeća se profesor Mirko Ćurić, ravnatelj Srednje strukovne škole u Đakovu i potpredsjednik Hrvatskog društva književnika.

To je najveća manifestacija u Đakovu. Tisuće ljudi dolazi. Godinama radim programe svečanog otvaranja. On je umro s petka na subotu. Mi smo imali otvaranje i čula se vijest – umro je Ćiril Kos. Cijeli je grad bio konsterniran. Postavilo se pitanje da li održati sutradan tu povorku, jer on je jedan od najvećih ljudi našega grada koji je obilježio đakovačke vezove, taj narod s kojim je toliko bio vezan i rado se družio i zaista na ulici nikoga nije odbio za razgovor. Međutim na biskupiji i naš nadbiskup Srakić znali su da on ne bi dozvolio da se jedna narodna svečanost koja je okupila tisuće ljudi prekine i da bi on želio da se ti vezovi održe. I održani su s jednim posebnim osjećajem da je jedan veliki čovjek otišao i da je s njim otišla jedna epoha. Njegova smrt značila je smrt jedne epohe. Čini mi se da je s biskupom Ćirilom Kosom završilo naše dvadeseto stoljeće. Za sve nas u Đakovu bio je to jedan tužan ali i uzvišen trenutak. Njegovu smrt u vrijeme vezova smatramo određenom simbolikom.”

Po čemu biskupa Ćirila Kosa nose u srcu nadbiskupi Đuro Hranić i Marin Srakić:

„Pamtit ću ga na osobit način po njegovom smislu za humor, po njegovim šalama. Volio se šaliti na svoj i na tuđi račun ali kad se šalio nikada se nije šalio tako da bi nekoga povrijedio. I druga stvar, on je volio našu dragu Slavoniju, on je tamo odrastao, on je bio Slavonac. Međutim on ima korijene u Zagorju. On je u svojoj oporuci napisao da moli, ako je to moguće, da mu na sprovodu otpjevaju ‘Pored jedne velke gore’. Meni je to bilo dirljivo da je on u srcu tako nosio to Hrvatsko zagorje gdje se rodio, gdje je živio šest godina i da je poželio tu pjesmu na svojem sprovodu, što je dokaz da je on volio zavičaj iz kojeg je ponikao.”

“On je upravo jak u toj jednostavnosti i poniznosti. Kada je umro pitali smo se koji natpis da mu stavimo na nadgrobnu ploču, koja ga je karakteristika krasila?!

Dobri biskup – dobri pastir – to je njegova karakteristika!”

Ponizni i jednostavni – dobri biskupe Ćirile zagovaraj dragu nam Domovinu kod nebeskog Učitelja.

Poleg jedne velke gore

Poleg jedne velke gore,

kada prejdeš mnoge dole,

tam buš videl nekaj bele,

to je naše Ivanečke sele.

Gda buš išel malo dale,

tam buš videl lepe kraje

tu su ljudi dobre čudi,

z vinčekom te vsaki rad’ ponudi.

Vse vu cvetu i vu sreči,

srce ti bu moglo reči:

oj, Zagorje, moje blago,

vsakom sinu Hrvatskom si drago.

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja