„Slaveći ovaj sakrament Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1552).

Posljednje pomazanje?

Shvaćanje ovoga sakramenta kao posljednjeg pomazanja prevladavalo je tijekom povijesti, a još uvijek je ukorijenjeno u pastoralnoj praksi, pa čak i među nekim svećenicima. Ovaj sakrament donedavno se nazivao Extrema unctio, posljednje pomazanje.

Nije neuobičajeno, kako je spomenuto, da sami bolesnici ne žele primiti ovaj sakrament koji bi u određenoj situaciji mogao donijeti izvrsne plodove, jer se boje da je to siguran znak da će netko doskora umrijeti.

Tako shvaćanje potječe dijelom iz 5. stoljeća, kada je biskup Gubbi u središnjoj Italiji uputio pismo papi Inocentu I., upitavši ga kako i komu se smije podjeljivati ovaj sakrament.

Papa Inocent, među ostalim, odgovara da se pomazanje ne može dati pokornicima, jer je sakrament.

Imajući na umu da je još uvijek u to vrijeme pokora bila javna, trajala je dugo, a pomirenje, odnosno odrješenje se odgađalo praktično do kraja života, do pred tjelesnu smrt, ukorijenilo se shvaćanje da se bolesničko pomazanje udjeljuje onima koji su bolesni te su blizu tjelesne smrti.

Pred smrt se naime udjeljivalo odrješenje, pa se potom nakon pomirenja moglo dati i bolesničko pomazanje.

Naravno da je u tom slučaju to pomazanje bilo i posljednje.

Ime sakramenta je bolesničko pomazanje

Naslov aktualnog obrednika jest Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne.

Sakrament se dakle podjeljuje prvotno bolesnicima, a ne samo ili isključivo umirućima.

Nigdje se ne spominje posljednje pomazanje, a u posljednjem izdanju naglašeno je da sakrament treba pravovremeno zatražiti jer se udjeljuje živima, stoga kod teške bolesti nije razborito čekati posljednji trenutak bolesnikova života.

Foto: Canva

Tko može primiti sakrament?

Prethodne napomene Reda bolesničkoga pomazanja i skrbi za bolesne u br. 6 kažu:

„Ovaj sakrament daje bolesniku milost Duha Svetoga, koja pomaže spasu svega čovjeka, pridiže da pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjeskobe smrti, tako da može ne samo nevolje hrabro podnositi nego i boriti se protiv njih, pače i da postigne ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; pomazanje daje također, ako je potrebno, oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore. Ovim se ne izriče nikakav novi nauk, već se ostaje u Tradiciji Crkve.“

Ostajući u Tradiciji Crkve u nauku o ovome sakramentu koji je sažet u Prethodnim napomenama jasno je da se „pomazanje treba dijeliti bolesnima da ih se podigne i spasi. Zato s najvećom pomnjom i marom valja to sveto pomazanje dijeliti vjernicima koji su zbog bolesti ili starosti pogibeljno bolesni“ (br. 8).

Što je pogibeljna bolest?

Zaustavimo se načas kod izraza pogibeljno, jer on je ključan u razumijevanju komu i kada dijeliti bolesničko pomazanje.

Pogibelj, pogibeljno, jednostavno znači da postoji izvjesna opasnost od smrti, tj. da bolest može završiti fatalno.

O stupnju eventualne pogibelji najbolji će sud dati stručnjak, dakle liječnik što uzima u obzir i br. 8:

„A što se tiče procjene o težini bolesti, dosta je da o tome postoji razborit i vjerodostojan sud, kloneći se svih tjeskoba i po potrebi posavjetovavši se s liječnikom.“

Traži se kad je to potrebno dakle i objektivna procjena stručnjaka.

Foto: Canva

Kako izgleda bolesničko pomazanje?

Samo slavlje pomazanja strukturirano je slično kao slavlja ostalih sakramenata:

• uvodni obredi,
• služba riječi,
• pomazanje i
• završni obredi.

Uobičajeno je već u pastoralnoj praksi, ukoliko je potrebno, ispovjediti bolesnika prije pomazanja, te nakon samoga slavlja pomazanja i pričestiti ga, odnosno dati popudbinu ukoliko je bolesnik blizu smrtnoga časa.

Svaki dio ovoga slavlja zaslužuje dostojnu pažnju, ali usredotočit ćemo se na središnji dio podjele bolesničkoga pomazanja, samo pomazanje bolesnika sa pripadajućom molitvom.

Prema Redu bolesničkoga pomazanja i skrbi za bolesne, svećenik nakon službe riječi svetim uljem (koje nije ulje krizme) pomaže bolesnika na čelu i na rukama govoreći jedanput (Obrednik br. 76):

„Po ovome svetom pomazanju i po svome preblagom milosrđu, neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne. Amen. Neka te oslobođena/u od grijeha spasi i milostivo podigne. Amen.“

Pomazanje je simbol Božjeg milosrđa

Svako sakramentalno slavlje među ostalim izričaj je i kršćanske vjere.

Kako se može vidjeti pozorno prateći samu molitvu, pomazanje je vanjski simbol milosrđa Gospodnjega koje silazi na bolesnika.

Kršćanin stoga vjeruje da zazivanje pomoći Duha Svetoga ovdje nema isključivu svrhu pripraviti ili uputiti onoga koji prima sakrament prema smrti, odnosno prelasku s ovoga svijeta.

Svrha je, uz naravno Božju milost i volju milostivo podići bolesnika, odnosno njegovo ozdravljenje, izlječenje. Molitva za ozdravljenje popraćena je pouzdanjem u Božju volju.

Svijest o prolaznosti ovozemnog života ostaje, ali također i svijest o vrijednosti i ispunjenju istoga toga života koji je usmjeren vječnomu.

Izvor: Domagoj Volarević, Prema zdravlju i vječnosti. Sakrament bolesničkog pomazanja, Živo vrelo