Gdje je bio Bog? To je pitanje koje smo mnogo puta čuli pred užasom koncentracijskih logora. I to je isto pitanje koje se postavlja pred svakim iskustvom zla s kojim se susrećemo. Možda će to ostati misterij u koji tone ljudski pogled, bez filozofski odlučnih odgovora, piše Aleteia donoseći dirljivu priču snage vjere u carstvu tame.

Ne znamo kako odgovoriti na pitanja o Bogu i zlu, ali postoje svjedočanstva muškaraca i žena koji govore: „Bog je bio sa mnom u najtamnijem času mog života.“ Željeli bismo Boga koji briše svaku mrvicu zla i boli, no naš Bog je onaj koji ostaje i koji je s nama u svakom ponoru ili kutku užasa.

Koncentracijski logor Auschwitz / Foto: Wikipedia

Auschwitz: čuvanje sjećanja iz ureda doktora Mengelea

Prije nekoliko dana Corriere je intervjuirao Jadwigu Pindersku Lech, predsjednicu Zaklade žrtava Auschwitz-Birkenau koja je odgovorna i za izdavačku kuću Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau. Njezino ‘radno mjesto’ nalazi se unutar koncentracijskog logora koji je odnio 1,1 milijun života. Ured u kojem obavlja zadaću očuvanja sjećanja na holokaust bio je onaj u kojem je radio Eduard Wirths, glavni liječnik koncentracijskog logora, nadređeni Josefa Mengelea. To je soba koja gleda na jedinu preostalu plinsku komoru.

Riječi ove žene koja živi u Auschwitzu i vodi turiste koji to mjesto pogrešno smatraju atrakcijom za fotografiranje, pune su lica, predmeta, događaja.

Na pitanje koje ju sjećanje na preživjele najviše potresa, odgovara:

„Ono što je jedan zatvorenik promatrao s prozora bloka koji je gledao na takozvani ‘zid smrti’, mjesto gdje su strijeljani politički zatvorenici i obitelji poljskih partizana. Jednog dana tamo su dovedeni jedan otac, majka s bebom u naručju i kći od 10-11 godina. Dok su čekali smrt, djevojčica, lijepo odjevena i uredno počešljana, primijetila je da na jednoj cipelici ima mrlju od blata. Navlažila je prst slinom i očistila je. U tom trenutku stigao je Gerhard Palitzsch, prvi Rapportführer iz Auschwitza i ubio ih jednog po jednog hicima iz pištolja.“

Gdje je bio Bog? U krunici od kruha!

Dakle, kako se tu postavljamo prema Bogu? Ovo je pitanje koje novinarka izravno postavlja gospođi Lech nakon bolne priče o ubijenom djetetu.

„Nisam mogla pronaći odgovor, poput bezbrojnih Židova, katolika i protestanata koji su u ovom paklu na zemlji u neizrecivim patnjama izgubili ne samo život, nego još više vjeru. Sve dok jednog dana nisam ugledala neobičan predmet pronađen u našoj arhivi. Izradio ga je zatvorenik nižući sitne kuglice napravljene od mrvica kruha. Krunica. To me snažno potreslo. Tko bi se u Auschwitzu lišio i najskromnije hrane za tijelo kako bi nahranio svoju dušu, da nije vjerovao u Boga i u vječni život?

Potrebno je šutjeti kako bi se razmišljalo o ovoj slici, tom ručnom radu jednostavne, ali vrlo precizne izrade. Otrgnuti od usta izraz je kojim opisujemo žrtvu onih koji se odriču hrane kako bi je dali nekome drugome. Ali ovdje je netko – vrlo gladan – izvadio kruh iz svojih usta, sažvakao ga i potom ispljunuo, kako bi od njega napravio ‘beskoristan’ predmet. Tko je toliko lud da sve što ima ulaže u molitvu na mjestu koje oduzima ljudsko dostojanstvo?

Franciszka Studzińska / Foto: Muzej Auschwitz

Franciszka Studzińska

Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke. Krunicu od kruha napravljenu u tajnosti u Auschwitzu izradio je netko tko je osjetio prisutnost Isusovih riječi na svojoj koži. Trpeći fizičku glad, želio je prevladati iskušenje očaja.

Franciszka Studzińska bila je studentica i pijanistica iz Krakova. Uhićena je 1942. zbog tajnog prenošenja i dostavljanja dokumenata nacističkog režima. U Auschwitz je stigla 1. prosinca 1942. i tamo umrla 4. travnja 1943. Njezino ime dio je skupine žrtava koje su nacisti ubili ne iz rasnih razloga (nije bila Židovka), već zato što su se protivili režimu. To je sve. To je ono što se o njoj zna, osim što je izradila ovu krunicu. Pored fotografije koju su snimili u koncentracijskom logoru, s brojem 26283.

Franciszkina je priča možda nevidljiva, ali sadrži čitav kršćanski misterij: beznačajna u očima velike povijesti, ništa što bi se moglo slomiti u očima njezinih krvnika, i glas sposoban s nekoliko mrvica zapamtiti da je svatko od nas sve u očima svoga Oca.

Sveti Maksimilijan Kolbe / foto: vojska-bezgresne.com

Niz nenaoružanih boraca

Maximilian Kolbe ušao je u Auschwitz 28. svibnja 1941. i umro 14. kolovoza 1941. Edith Stein stigla je u taj isti koncentracijski logor 7. kolovoza 1942. i umrla dva dana kasnije. U prosincu 1942. stigla je Franciszka Studzińska koja je umrla u travnju 1943. 7. rujna 1943. bio je datum ulaska Etty Hillesum koja je umrla u Auschwitzu u studenom 1943. I tko zna koliko bi se drugih Kristovih svjedoka moglo dodati na popis, ljudi koji su ostali skriveni povijesti. Tihi glasovi koji su očuvali obećanje Uskrsnuća ponad bodljikave žice užasa.

Nisu se poznavali, nije bilo pisanog projekta. Ipak, sada vidimo ovo mnoštvo muškaraca i žena koji su pronosili svjetlo u carstvu tame.

Ovi Božji svjedoci živi su odgovor na zlo, niz nenaoružanih boraca koji prelaze neprijateljske linije i donose Kruh života tamo gdje se čini da je sve slomljeno, uništeno, zanijekano.