Albanski biskup otkriva kako je, unatoč odrastanju u komunističkoj zemlji, a zahvaljujući ljubavi i ustrajnosti svoje obitelji, otkrio svoj poziv i sačuvao vjeru.
Albanski biskup i potpredsjednik Albanske biskupske konferencije Simon Kulli iz Sapë, govorio je o albanskim mučenicima i njihovom svjedočanstvu nade za Crkvu tijekom posjeta međunarodnom sjedištu organizacije Pomoć Crkvi u Nevolji (ACN), u sklopu ovogodišnje korizmene kampanje.
Rođeni ste u vremenu kada je kršćanstvo bilo zabranjeno u Albaniji. Kako se vjera prenosila u vašoj obitelji tijekom komunističkog režima?
Rođen sam u Albaniji prije 52 godine, u jeku komunističkog režima. Moje je djetinjstvo bilo isto kao i djetinjstvo sve druge djece u zemlji – svi smo jednako patili pod komunizmom. Hvala Bogu, primio sam vjeru u vrijeme kada nje u Albaniji nije bilo. Kada sam imao samo tjedan dana, moji su me djed i baka potajno odnijeli i krstili. Bilo je to pravo čudo što su mi moji djed i baka uspjeli prenijeti vjeru.
Bili smo zatvoreni u svojoj zemlji. Govorili su nam da je to raj, da imamo sve i da nam ništa ne nedostaje.
Bili smo zatvoreni u svojoj zemlji. Govorili su nam da je to raj, da imamo sve i da nam ništa ne nedostaje. Kada je režim pao, nismo znali ništa o svijetu. Nismo imali pojma kako izgledaju Italija, Njemačka ili Amerika. Vladalo je ogromno siromaštvo, a režim je iskorištavao sve ljude. Život pod komunizmom bio je iznimno težak, odgajani smo bez vjere, bez Krista i bez religije.
Kršteni ste u tajnosti. Je li se vjera također prenosila u tajnosti?
Da, moja obitelj, posebno moji djed i baka, prenosili su nam vjeru. Učili su nas molitvama, Očenašu, znaku križa, Zdravo Marijo. Ali uvijek u tajnosti, u obiteljskom okruženju. Nismo smjeli o tome govoriti u školi niti prijateljima, inače bi moji djed i baka bili uhićeni. Režim je bio okrutan, nije se smjelo ni prekrižiti. Kod kuće bismo prije jela molili Očenaš. Sjećam se kako se moj djed križao okrenut prema praznom zidu, a ja nisam znao zašto. Kasnije, nakon pada režima, objasnio mi je da je u zid ugradio križ.
Osjetio sam što znači živjeti u zemlji u kojoj je čovjeku oduzeta njegova glavna hrana: vjera.
Nije vas krstio svećenik…
Ne, nije bio svećenik, već s. María Kaleta, starija redovnica koja je te usluge pružala u tajnosti. Donosila je Presveti sakrament iz zatvora, gdje su joj ga predavali zatočeni svećenici. Svećenici su tajno slavili misu, a zatim bi posvećene hostije skrivene među prljavim rubljem predavali s. Mariji kako bi ih mogla odnijeti bolesnima. A to krštenje koje sam primio bio je veliki dar koji mi je Gospodin želio dati, u tajnosti, usred komunističkog režima. Da je itko otkrio da sam bio kršten, moji djed i baka i ostatak obitelji završili bi u zatvoru.
s. María Kaleta / Foto: ACN
Za mnoge od nas danas, ideja progona djeluje kao daleka stvarnost, ali vi ste osobno poznavali žrtve progona. Što vam to znači?
Imao sam sreću upoznati žive „mučenike“, one koji su godinama patili u zatvorima, neki čak i po 28 godina. Kao mladić koji je osjetio okrutnost komunizma, upoznao sam vlč. Martina Trushija, vlč. Shtjefena Pistullija, kardinala Mikela Kolicija, vlč. Gjergja Vatu, mnoge isusovce i dijecezanske svećenike te mnoge druge koji su mi ulili veliku nadu. Iako nikada nisam bio u zatvoru, osjetio sam što znači živjeti u zemlji u kojoj je čovjeku oduzeta njegova glavna hrana: vjera. Ta svjedočanstva bila su za mene veliki izvor nade za budućnost.
Kako ste otkrili svoj poziv u zemlji bez vjere?
Moj je poziv proizišao iz trenutka kada sam prvi put vidio jednog od tih starih svećenika kako slavi misu na latinskom jeziku u mojoj župi. Bila je to prva misa nakon oslobođenja vjere u Albaniji. Vidjevši tog patnika, svećenika kojemu je bilo teško slaviti misu, koji je bio pogrbljen nad oltarom zbog godina provedenih u zatvoru, pomislio sam da bih ga mogao zamijeniti. I tu se rodio moj svećenički poziv. Prva osoba kojoj sam o tome pričao bila je s. Marija, ista ona sestra koja me krstila.
Mučenici su veliko svjedočanstvo nade koje nas uči biti jaki u vjeri, ne klonuti duhom, ići naprijed.
Albanski mučenici / Foto: ACN
Godine 2016. Crkva je službeno priznala 38 mučenika u Albaniji, a još dvoje prošle godine, 2024. Jesu li njihova svjedočanstva nadahnuće za mlade Albance danas?
Da, mučenici koji su dali svoje živote za Krista uvijek su sjeme kršćanstva, kako je rekao Tertulijan. Siguran sam da će njihova krv donijeti mnoge duhovne pozive i donijeti brojne blagoslove za Albaniju, koja je toliko patila za Krista. Oni su veliko svjedočanstvo nade koje nas uči biti jaki u vjeri, ne klonuti duhom, ići naprijed. Prije nego što su dali svoje živote za Krista, uzviknuli su: „Živio Krist Kralj, Albanija i Papa“. To su riječi ohrabrenja i za današnje mlade, za biskupe, svećenike, redovnike i redovnice te cijeli kršćanski narod.
Koračajte hrabro, s molitvom i ljubavlju, jer s Kristom možete prevladati svaku prepreku.
Imate li poruku za kršćane koji danas žive u zemljama gdje je vjera progonjena, možda sličnim iskustvima kakva ste vi imali kao dijete? Što biste im rekli?
Nakon smrti uvijek dolazi uskrsnuće. Na kraju uvijek postoji svjetlo koje osvjetljava svijet. Isus pobjeđuje nad patnjom. Ostanite jaki, bez straha, unatoč poteškoćama i progonima, jer Krist uvijek pobjeđuje. On nam pomaže, daje nam snagu da nadvladamo svaku teškoću u životu. Koračajte hrabro, s molitvom i ljubavlju, jer s Kristom možete prevladati svaku prepreku.