Ako nas je Bog stvorio slobodne, zašto postoji Zakon, tj. Božje zapovijedi?

“Možda bi najjednostavniji odgovor na pitanje zašto postoji Zakon bio – zato što postoji sloboda. Čovjek zbog svoje slabe naravi i grešnosti u svojoj slobodi ponekad radije odabire zlo, odnosno ponekad dolazi do problema i ne zna se opredijeliti za dobro. Kada razmišljamo o Zakonu, zapravo razmišljamo o slobodi. Na koji način mi kao kršćani koristimo našu slobodu? Na koji način postajemo Kristovi učenici i možemo li se usmjeriti prema izgradnji toga dobra kojeg nam Gospodin daje u našem životu? Kada čujemo riječ “zakon”, mislimo da je to neka obveza i nešto što moramo. Često se i danas nama kršćanima ponekad čini da moramo nešto činiti, da imamo neku obvezu, skup pravila i zakona koji trebamo obdržavati da bismo bili dobri kršćani ili vjernici. No, ne radi se o tome. Zakon ili zapovijedi samo postaju okvir našeg djelovanja, da znamo na koji način možemo pronaći onu autentičnost na koji nas Gospodin poziva. Dakle, zapovijedi su samo poziv i poticaj da pokušam stilom života vrijednosti živjeti i na taj način otkrijemo Božju sliku u sebi, način kako nas je Bog stvorio. U konačnici ćemo i našu slobodu živjeti na ispravan način”,

Kada klečimo tijekom mise?

“Pitanja koja se pojavljuju u liturgiji povezana su s temom Zakona. Često se postavljaju pitanja smije li se nešto ili ne i zašto se neke geste čine. Smisao gesta i simbola u liturgiji ipak je nešto drugačije. Da bismo uopće razumjeli te geste i, općenito, simbole u liturgiji, trebamo shvatiti i samo značenje simbola. Ono što činimo u liturgiji uvijek ima, uz ono fizičko značenje koje činimo, i dublje, duhovno, značenje. Ono nas stavlja u kontakt s otajstvom koje se slavi u liturgiji. Zato stajati ili sjediti ili klečati za vrijeme misnoga slavlja nije isto što i stajati na autobusnoj stanici ili sjediti kod kuće.

U samom slavlju ulazimo u dublju dinamiku susreta s Kristom i zato naše stajanje tada nije samo stajanje nego izražava našu spremnost slijediti Krista.

Sjedenje označava spremnost slušati i osluškivati Božju riječ i Božju prisutnost u našem životu. Stav klečanja u liturgiji ima jednako važno značenje. Klečimo u najvažnijim trenucima mise koji iziskuju potpuno predanje i potpuni poklon Gospodinu. To su najsvetiji trenutci za vrijeme slavlja. Same riječi pretvorbe kada za vrijeme euharistijske molitve ponavljamo Kristove riječi s posljednje večere, za nas kršćane su najvažniji trenutak u kojemu kruh i vino postaju Kristovo tijelo i krv.

Klečanjem izričemo svoju potpunu raspoloživost Gospodinu

U tome najsvečanijem trenutku samoga slavlja, ono što vjernici najviše mogu učiniti je prostrijeti se i predati potpuno svoj život Gospodinu, svjesni da upravo taj trenutak transformira i njihov život. U pojedinim zajednicama ili župama uvijek postoje neke različite prakse i običaji vezani uz neka područja. U nekim drugim dijelovima Hrvatske, možda su običaji drugačiji. Ako razmišljamo liturgijski, kleknuti bi zapravo trebalo u onom trenutku kada svećenik pozove, nakon što se otpjeva Svet. U tom trenutku kada svećenik ispruži ruke i počinje moliti zaziv Duha Svetoga nad darove, u tom trenutku vjernici će kleknuti i ostat će na koljenima sve do kraja kada svećenik pozove i kaže: “Tajna vjere”. Treba li ustati kada se govori “Tajna vjere”? Nije jednostavno dati odgovor. Često su običaji u pastoralnoj praksi različiti, ali uvijek bismo trebali više razmišljati o samom značenju geste.