Redovničke zajednice doprinose svetosti Crkve

Posvećeni život ne može umrijeti u Crkvi jer je njezin sastavni dio.

To, međutim, ne isključuje činjenicu da neke ustanove, tijekom povijesti, mogu doći do svoga ispunjenja i prirodnoga odumiranja. Možemo reći da, ako se posvećeni život ne suoči s okolinom koja ga okružuje i ne pokrene dinamike i procese autentične promjene, riskira da se ukruti u jednom statičnom položaju, da bude statičan.

Bogatstvo redovničkih zajednica doprinosi svetosti cijele Crkve, svjedočenju i poslanju koje Crkva vrši u svijetu.

Potrebno je obnoviti i osnažiti unutarnju plodnost redovničkog života.

Na skupu čija je tema bila redovništvo doneseni su sljedeći zaključci i savjeti svim Bogu posvećenim osobama i zajednicama.

Redovnice u molitvi ispred poliklinike Gemelli / Foto: REUTERS/Yara Nardi

Obnova i obraćenje

Posljednjih je godina, istina, došlo do značajnih promjena. Među njima je možda najvažniji bio proces revitalizacije.

Shvatili smo da nije dovoljno restrukturirati tijelā niti očuvati obrazovna ili apostolska djela kao da se naš identitet iscrpljuje u njima. Nije bila riječ ni o tome da se osigura sigurnost brojnošću zvanja ili obiljem materijalnih dobara, a ni o tome da se izbjegava sukobe ili poteškoće.

Obnova redovništva može proizaći samo iz otvorenosti Duhu Svetomu, u svakoj dobi i svakom životnom razdoblju.

Svoju karizmu redovničke zajednice trebaju živjeti kao dar, a oslobađati se krutih obrazaca koji se protive evanđeoskoj ljubavi.

Koliko strahova još uvijek živi u nama?

Revitalizirati se znači prepoznati se siromašnima, stvoriti mjesta u srcima za snove, kreativnost, dosljednost, ljubav, jedinstvo života i potpunu raspoloživost.

Moramo moliti Gospodina za milost da napustimo svoje strahove.

Ne bojmo se, nego vjerujmo: vremena kroz koja posvećeni život prolazi danas su vremena milosti i prilike.

Papa Lav XIV. pozdravlja bivšeg generalnog priora augustinaca, oca Alejandra Morala Antóna / Foto: Vatican Media

Izazovi za redovnički/posvećeni život danas

1. Živjeti polazeći od korijena

Povezati se s dubokim identitetom redovnika/redovnice: mi smo osobe koje je Isus pozvao i sabrao da služimo Božjemu kraljevstvu.

2. Odlučiti se za kvalitetan život, život punine.

Posvećeni život pozvan je uskladiti se s ‘melodijom’ Duha, kako bi naučio duboko razlučivati, dopustiti da ga se vodi, svjedočiti ljepotu darovanoga, slobodnoga i radosnoga života.

3. Cjelovito živjeti svoje poslanje.

Zaboravljamo da smo ‘kao Marta stopljena s Marijom’: pozvani na djelovanje, da, ali ukorijenjeni u slušanju i kontemplaciji.

4. Prihvatiti i živjeti autoritet kao pravo služenje.

Papa Franjo kaže da „jedina prava vlast jest vlast u kojoj se služi”. Poglavar ili poglavarica pozvani su prepoznati se kao oruđa služenja braći i sestrama, kako bi im pomogli autentično živjeti posvećenje u karizmi i poslanju povjerenom zajednici.

5. Novi način odnosa s drugima u posvećenom životu.

Potrebno je ponovno stvoriti pravo obiteljsko ozračje, sposobno jačati veze među nama. U trenutcima krize upravo će bratska ljubav i osjećaj pripadnosti toj ‘obitelji’ predstavljati naš ‘čamac za spašavanje’.

6. Promjena mentaliteta svih sestara/braće

Dijeljeno poslanje, poslanje koje dijelimo s drugima plod je zajedničkoga poziva primljenoga na krštenju, koji nas sve, redovnike i vjernike laike, poziva da slijedimo Isusa i sudjelujemo u jedinstvenom poslanju Crkve.

7. Radost

Hodimo s radošću, pa i malim koracima. Pokrećemo nove prisutnosti (nove kuće) s radosnim srcem. Raduje nas boravak sa siromašnima, život u otvorenim prostorima, gdje svjež zrak ulazi u naše ustanove i obnavlja se naše svjedočanstvo.

redovnički zavjeti/ Foto: Augustinska provincija sv. Tome od Villanove

Zaključak

Dijeljenje naših rana s drugima – srce koje se nada, ali je razočarano, koje čeka, ali ne vidi – već je dio ozdravljenja. Hoditi zajedno, bez maski, u istini krhkosti čini nas ljudskijima, više braćom i sestrama, sposobnijima zajedno se nadati.

Lijepo je ne bojati se nazvati stvari pravim imenom, govoriti čak i o onome što ‘ne vidimo’. Kao što sveti Pavao piše: „Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.” (Rim 8,24-25)

Redovnički život danas, više nego ikad, nada se onomu što ne vidi.

Nadamo se ponovnom rođenju, dubokoj preobrazbi iz koje ćemo izići obnovljeni, istinskiji, transparentniji prema bezuvjetnoj Božjoj ljubavi za čovječanstvo.

I zato postoje naše karizme, ne zato da bismo imali više ljudi, već da bismo iznjedrili više života, više nade, više redovničkoga/posvećenoga života sposobnoga i dalje govoriti srcu svijeta.

Redovnički život u svijetu – izazovi i prilike