“Svi smo mi pozvani poput Andrije i Petra, ali u današnjem vremenu u svojem zvanju i u svojoj sredini, Crkva čitava, vjerske zajednice, političari, odgovorni voditelji ovoga našeg suvremenog društva, ni jedan od nas nije isključen. Svatko od nas može svojom molitvom ganuti Božje srce da nam se smiluje. I svatko od nas na svoj način može utješiti žalosnoga, može obrisati koju suzu na licu onoga koji plače.” Ove riječi, upućene svima nama, ulomak su iz propovijedi dobrog biskupa Ćirila Kosa koja je izrečena u siječnju 1994. a zabilježila ju je Slavonska televizija u vrijeme dok je Domovina krvarila i bilo je potrebno brisati suze s lica ožalošćenih.

Ćiril Kos rodio se 19. studenog 1919. u Ribić Brijegu kod Ivanca u Hrvatskom Zagorju. Roditelji, Josip i Marija rođena Fadiga, trojicu svojih sinova odgajali su u kršćanskom duhu. Ćiril je rođen iz blizanačke trudnoće, pa su on i njegov brat Ivan bili slični kao jaje jajetu o čemu svjedoči biskupov nećak Miroslav Kos.

Bio je žustar, kad bi počeo govoriti gestikulirao je rukama, a štola bi mu malo po malo padala sa strane i, kad je došla do kraja, znali smo bit će gotova i propovijed.

O svojoj je obitelji Ćiril Kos s jednostavnošću, ljubavlju i vedrinom govorio suradnicima među kojima je jedan od najbližih bio umirovljeni đakovačko – osječki nadbiskup Marin Srakić. Kad je Ćirilu bilo šest godina iz Zagorja je s obitelji preselio u Slavoniju, u Harkanovce. Nakon završene pučke škole u Harkanovcima položio je prijemni ispit na Državnoj muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku ali je školovanje nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. U srpnju 1944. zaređen je za svećenika. Mladu misu slavio je iste godine u Harkanovcima. I nadbiskup Srakić je rodom iz Harkanovaca.

Biskup Ćiril Kos moli – Dragotin, svibanj 1992.

Odmah nakon mlade mise Ćiril Kos bio je imenovan kapelanom u Srijemskoj, tada se zvala Hrvatska, Mitrovici. Bilo je to prije nego što su partizani provalili i dospjeli do srijemskog fronta. Prva služba bila je vatreno krštenje za njega, ta prva služba u Srijemskoj Mitrovici obilježila je Ćirila kao svećenika.

Biskup Kos bio je i rado slušani propovjednik. Propovijedi su mu bile žustre, naglašava nadbiskup Srakić:

“Ljudi su ga rado slušali. On se spremao za propovijedi, nije pisao kompletne propovijedi nego natuknice. Teološki su mu propovijedi bile potkovane, premda nije imao doktorat, ali je doista bio inteligentan svećenik. Krenuo je na fakultet u Zagreb, međutim kad su mu postavili uvijete što bi sve trebao još položiti, te razlike, tada je odustao. Bio je žustar, kad bi počeo govoriti gestikulirao je rukama, a štola bi mu malo po malo padala sa strane i, kad je došla do kraja, znali smo bit će gotova i propovijed. Ako je malo produžio, opet bi namjestio štolu i nastavio dalje.”

Volio se šaliti na svoj i na tuđi račun ali kad se šalio nikada se nije šalio tako da bi nekoga povrijedio. I druga stvar, on je volio našu dragu Slavoniju, on je tamo odrastao, on je bio Slavonac.

U propovijedima je govorio na jednostavan način naglašava đakovačko – osječki nadbiskup Đuro Hranić.

“Bio je sustavan, sistematičan, znao je što hoće, pun lucidnosti. Danas kad se čitaju njegove propovijedi to je puno koncilske teologije. On nije bio na Koncilu kao biskup, zaređen je za biskupa 1973., međutim koliko je bio prožet koncilskim idejama u svojim homilijama, ja mu se divim. Biskup Ćiril doista je bio koncilski obnovitelj naše biskupije.”

Teško je bilo biti svećenik u komunističko vrijeme. Pred bezbožnom vlašću Ćiril Kos je pokazao poniznost služeći nepravedno dosuđenu zatvorsku kaznu.

Providnost Božja može i zlo preokrenuti na dobro. Vrhovni je sud osuđenom Ćirilu Kosu, nakon što je u zatvoru proveo dvije i pol godine, u travnju 1962. podijelio amnestiju. Po izlasku iz zatvora vratio se u Đakovo gdje je dobio niz dužnosti na biskupiji.

Ćiril Kos imenovan je generalnim vikarom zbog starosti i bolesti biskupa Bauerleina. Na toj dužnosti ostaje do 1974. kad je imenovan dijecezanskim biskupom. Umro je u Đakovu 6. srpnja 2003. godine u vrijeme održavanja Đakovačkih vezova.

Po čemu biskupa Ćirila Kosa nose u srcu nadbiskupi Đuro Hranić i Marin Srakić:

„Pamtit ću ga na osobit način po njegovom smislu za humor, po njegovim šalama. Volio se šaliti na svoj i na tuđi račun ali kad se šalio nikada se nije šalio tako da bi nekoga povrijedio. I druga stvar, on je volio našu dragu Slavoniju, on je tamo odrastao, on je bio Slavonac. Međutim on ima korijene u Zagorju. On je u svojoj oporuci napisao da moli, ako je to moguće, da mu na sprovodu otpjevaju ‘Pored jedne velke gore’. Meni je to bilo dirljivo da je on u srcu tako nosio to Hrvatsko zagorje gdje se rodio, gdje je živio šest godina i da je poželio tu pjesmu na svojem sprovodu, što je dokaz da je on volio zavičaj iz kojeg je ponikao.”

Urednica na HKR-u Snježana Kirinić Grubić istražujući život i djelo dobrog biskupa Kosa pripremila je niz od tri članka u kojima donosi razgovore i svjedočanstva svojih sugovornika. Više doznajte u priloženim tekstovima: