Papa poručuje kako su ga ti osobni “covidi” naučili da se mnogo trpi, no ako dopustimo da nas promijeni, možemo postati bolji. Dio knjige prenio je Vatican News te talijanski dnevnik La Repubblica, a trebala bi u prosinac stići u knjižare.

Bolest kao mladić

Kako kaže Papa, prvo iskustvo duboke samoće imao je kada se kao 21-godišnjak ozbiljno razbolio, te nije znao hoće li preživjeti. Tada je bio na drugoj godini bogoslovije u Buenos Airesu te mu je to bilo prvo iskustvo ograničenosti, boli i samoće.

“Sjećam se datuma; bio je 13. kolovoza 1957. godine. U bolnicu me odveo jedan pročelnik, budući da je primijetio da nemam vrstu gripe koja se liječi aspirinom. Najprije su mi iz jednoga plućnog krila izvadili litru i pol vode, nakon čega sam se još borio između života i smrti. U studenomu su me operirali i uklonili gornji režanj pluća. Iz iskustva znam kako se osjećaju oboljeli od koronavirusa koji se bore kako bi disali spojeni na respirator”, piše.

Kako se prisjeća Papa, iz toga se razdoblja posebno sjeća dviju medicinskih sestara, sada pokojne. Kaže kako je jedna od njih, dominikanka Cornelia Caraglio, spasila njegov život jer je prema iskustvu vidjela da umire, te mu je potajice povećavala dozu lijekova. Isto to je učinila i sestra Micaela. “Borile su se za mene sve do kraja, dok se nisam oporavio. Naučile su me što znači koristiti se znanošću te znati ići i dalje kako bi se odgovorilo na posebne potrebe”.

Onda mi je rekla: ‘Oponašaš Isusa’. Nije trebala više ništa reći. Njezina prisutnost, njezina šutnja, bile su za mene velika utjeha.

“Iz tog sam iskustva još nešto naučio – koliko je važno izbjegavati jeftinu utjehu. Ljudi su me dolazili posjetiti i govorili mi da ću biti dobro, da neću više nikada osjetiti onu bol; gluposti, prazne riječi izgovorene u dobroj namjeri, ali koje mi nikada nisu došle do srca. Osoba koja je najviše dirnula moju nutrinu, svojom šutnjom, bila je jedna od ženā koje su obilježile moj život – časna sestra María Dolores Tortolo, moja učiteljica iz djetinjstva, koja me pripremila za prvu svetu pričest. Došla me posjetiti, uzela je moju ruku, poljubila me i dugo šutjela. Onda mi je rekla: ‘Oponašaš Isusa’. Nije trebala više ništa reći. Njezina prisutnost, njezina šutnja, bile su za mene velika utjeha. Nakon tog iskustva odlučio sam da ću, kada posjećujem bolesne, što manje govoriti. Samo ih primim za ruku”, rekao je Papa u novoj knjizi.

Studij u Njemačkoj 

Drugo iskustvo samoće je papa Franjo osjetio za vrijeme pisanja disertacije u Njemačkoj 1986, gdje kaže, bio je kao “riba izvan vode”.

“(…) Osjećao sam čežnju za svojom domovinom, želju za povratkom. Sjećam se dana kada je Argentina osvojila svjetsko prvenstvo. Nisam htio gledati utakmicu te sam tek drugi dan, čitajući novine, saznao da smo pobijedili. U mojoj grupi njemačkog jezika nitko o tomu nije rekao ni riječ, ali kada je jedna japanska djevojka na ploči napisala ‘Živjela Argentina’, drugi su se počeli smijati. Ušla je profesorica, rekla da se to izbriše i zatvorila tu temu. Bila je to usamljenost pobjede, jer nije bilo nikoga s kim bih ju podijelio; samoća nepripadanja, koja te čini strancem. Uklone te od tamo gdje jesi i stave te na mjesto koje ne poznaješ, i upravo tada shvatiš što je doista važno na mjestu koje si napustio”.

Isusovac u Córdobi

Na koncu, treći “covid” je doživio kada je bio poslan na dvije godine u argentinsku Córdobu.

“Služio sam misu, ispovijedao i davao duhovne smjernice, ali nisam nikada izlazio, osim kada sam morao ići u poštanski ured. Bila je to jedna vrsta karantene, izolacije, kako se prošlih mjeseci dogodilo mnogima od nas, i to je bilo dobro za mene. Dovelo je do dozrijevanja mojih ideja; pisao sam i mnogo molio”. Takvo mu je iskustvo bilo pravo iskorjenjivanje, jer je do tada u Družbi imao iskustvo magistera novaka i provincijala.

Sada se pitam zašto me Bog nadahnuo da u tom trenutku pročitam upravo to djelo. Tim me je cjepivom Gospodin pripremio.

“Iz toga me razdoblja danas posebno pogađaju tri stvari. Prvo, sposobnost za molitvu koja mi je darovana. Drugo, napasti koje sam iskusio. I treće – ono najčudnije – tada sam pročitao 37 svezaka ‘Povijesti papa’, djelo Ludwiga Pastora. Mogao sam izabrati neki roman, nešto zanimljivije. Sada se pitam zašto me Bog nadahnuo da u tom trenutku pročitam upravo to djelo. Tim me je cjepivom Gospodin pripremio. Kada upoznaš tu povijest, nema mnogo toga što te može iznenaditi time što se događa u Rimskoj kuriji i u današnjoj Crkvi. Mnogo mi je pomoglo!”, navodi.

Ističe kako je ta samoća za njega bilo pravo pročišćenje koje mu je dalo više tolerancije, razumijevanja i sposobnosti za praštanje. ” Bilo je to razdoblje rasta u više smisla, kao ponovno nicanje nakon temeljitoga obrezivanja”.