Fotografije su trenuci ‘ukradeni’ vremenu, navodi talijanski novinar Fabio Bolzetta na početku svog intervjua s osobnim fotografom sv. Ivana Pavla II. Arturom Marijem, objavljenog na stranici Aleteia. Arturo Mari autor je desetaka tisuća fotografija šestorice papa kroz 53 godine koliko je vršio dužnost službenog fotografa vatikanskog dnevnika l´Osservatore Romano, od Pija XII. do Benedikta XVI. Biti papin fotograf znači doživjeti nebrojene trenutke u životu jednog pape, prateći svaki njegov korak, ali uvijek u poniznosti i diskreciji, kako ističe Mari u intervjuu u kojem se posebno osvrće na svoj rad za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II. Navodi i posebno dirljive trenutke koje je doživio prateći kamerom papu, trenutke koji nisu ovjekovječeni fotografijom, zatim one koji su, zahvaljujući njegovoj sabranosti, uhvaćeni u vremenu kao što je trenutak atentata na papu, a na kraju se prisjeća i posljednjeg susreta sa sv. Ivanom Pavlom II.

Gospodine Mari, čega se sjećate iz svog prvog susreta s Ivanom Pavlom II.?

Ivana Pavla II. sam upoznao za vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Bio je nadbiskup Krakova. Kardinal Wyszynski upoznao me je s njim i svaki put kad bi došao u Rim, imao sam prilike susresti i pozdraviti ga.

A onda je postao papa …

Kad su se otvorila vrata Sikstinske kapele na kraju konklava prvi sam ušao i ugledao ga ispred sebe odjevenog u bijelo. Uputio mi je pogled pun ljubavi i pomilovao me. Prva mi je pomisao bila da ga uslikam, svijet je čekao fotografije novog pape, a onda sam se naklonio i otišao.

Koja je najljepša fotografija pape koju ste snimili?

Bio sam s njim 365 dana u godini, ulazio sam u papinski stan sa svojom kamerom u 6 i 20 ujutro. Najljepša fotografija, po mom mišljenju, je ona na njegov posljednji Veliki petak 2005. godine s križem u ruci dok je sjedio u svojoj privatnoj kapelici. Uhvatio sam kretnju koju nitko nije vidio: uzeo je križ, prislonio ga uz glavu, poljubio Krista, a zatim ga prislonio na srce. Ova je slika je obišla svijet i vjerujem da zaokružuje smisao cijelog njegovog pontifikata.

Tom prigodom mnogi su rekli da je papa slikan s leđa jer je imao respirator. Je li to točno?

Ma to su priče! Nije imao apsolutno ništa. To je jednostavno bio problem kadra. Njegova je kapela bila toliko mala da nije bilo načina da ga se drugačije snimi. Osim toga unutra je bilo mnogo ljudi: osim nas, bile su tu i časne sestre, medicinske sestre, liječnici. Jedini način da ga slikam bio je odostraga.

Što znači biti Papin osobni fotograf?

Mnogo poniznosti i mnogo diskrecije. Uvijek treba imati na umu tko je osoba pored vas. To nije bilo tko, nego papa. I na sastancima s državnim šefovima, koji su vrlo specifični, možete čuti koju riječ ili razgovor. U tim slučajevima uvijek morate biti vrlo diskretni i ne slušati!

13. svibnja 1981., na dan atentata na papu, bili ste pored papamobila i snimili one poznate fotografije Ivana Pavla II. kada je pogođen metcima Alì Agce. Čega se sjećate od toga dana?

Uopće se ne sjećam kako sam uspio snimiti te fotografije, odmah sam shvatio da se nešto događa. Vidio sam kako pada ispred mene i, možda zahvaljujući Gospi koja je vodila moju ruku, možda zbog iskustva, bio sam hladne glave i napravio snimke koje su ostale dokument za povijest. Papa je patio, ali se nije žalio. Kad smo stigli u Vatikan ispred FAS-a (takozvane hitne pomoći) i čekali hitnu pomoć koja će ga odvesti do bolnice ‘Gemelli’, papa je ležao na zemlji kako bi bio spreman i jedino što je dvaput izgovorio bilo je: “Majko moja, pomozi mi, Majko moja, pomozi mi!”

Je li se papa ikad nečega bojao?

Apsolutno ničega! Samo nekoliko ljudi to zna: bili smo u zrakoplovu prema Senegalu. Tek što smo izašli iz Italije, na Mediteranu smo ušli u oblak leda i naš zrakoplov nije imao sustav za odmrzavanje zaleđenih krila. Odjednom smo se s 12.000 metara našli na 1.500 metara visine. Svi smo bili jako uznemireni, činilo se da avion pada. On je, međutim, bio miran, čitao je brevijar i sjedio na svom mjestu. Čim je zrakoplov ponovno uzletio, pogledao je kroz prozor, kimnuo i kao da se ništa nije dogodilo, smiješeći se, rekao: “Problemi?”

Na fotografijama uvijek vidimo papu kako se smije. Jeste li ga ikada vidjeli da plače?

Često je bio ganut, pogotovo kad bi išao u posjet bolnicama u Africi, gdje je bilo djece koja boluju od AIDS-a. Ponekad bi kapnula i koja suza i, premda je pokušavao ohrabrivati druge, izašla bi na vidjelo njegova ljudskost.

Ima li događaja iz pontifikata Ivana Pavla II. koji nisu ovjekovječeni na fotografijama?

U Africi, konkretno u Angoli, dogodilo se da je njegova bijela haljina postala sva crna. Sjedio je i razgovarao s jednom lokalnom obitelji u potrebi. U nekom trenutku iz jednog od automobila iz papine pratnje stigla je boca narančinog soka i keksi. Papa ih je ponudio djeci i nakon 2 sekunde bio je praktički ‘opkoljen’: djeca su skočila na njega, neki su ga povukli na jednu stranu, neki su ga primili oko vrata, tako da je njegova haljina postala crna! Ubrzo nakon tog posjeta imao je sastanak s predsjednikom: morao se vratiti u nuncijaturu i presvući odjeću…

Koja je posljednja papina fotografija koju ste snimili?

To je fotografija koja nikada nije objavljena. Ivan Pavao II. već je bio u lijesu. U tom trenutku tajnik mons. Dziwisz i predvoditelj ceremonije mons. Marini, stavili su bijeli veo na papino lice, prema protokolu. Taj ganutljiv trenutak nikada neću zaboraviti!

Mnogi su rekli da u posljednjim satima života papa nije bio svjestan i da je bio spojen na aparate…

Govorili su razne stvari, čak i da je umro tri dana prije službene objave. Imao sam veliku sreću da ga pozdravim 8 sati prije njegove smrti: stigao sam do njegove postelje i kleknuo, don Stanislav mu je rekao: “Arturo je ovdje”. Okrenuo se, osmjehnuo mi se i rekao: “Hvala Arturo, puno ti hvala” te se okrenuo na drugu stranu. Bio je vrlo bistar i nije bio spojen na aparate. Imao je samo masku s kisikom koja je stajala s lijeve strane jastuka. Bio je spokojan, spreman za povratak u Očev dom.