Budi dio naše mreže

Sedma obljetnica izbora kardinala Jorgea Maria Bergoglija za Petrova nasljednika slavi se u petak, 13. ožujka. Profesor na Fakultetu institucionalnih komunikacija pri Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu dr. Giovanni Tridente osvrnuo se na pontifikat Svetog Oca.

/ mp

Razgovarao: Dražen Kustura/nedjelja.ba

Profesor Tridente rođen je 1983. u talijanskom gradiću Capua, u blizini Napulja. Oženjen je i otac troje djece. Od 2002. bavi se novinarstvom te je akreditirani novinar pri Tiskovnom uredu Svete Stolice. Doktorirao je na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa gdje je danas zaposlen kao profesor. Osim toga suradnik je nekoliko časopisa te je zamjenik predsjednika Kulturne udruge Giuseppe de Carli. Područje njegova znanstvenoga rada su informacije o Vatikanu, Katoličkoj Crkvi te prisustvo katolika na društvenim mrežama. Autor je nekoliko knjiga te brojnih znanstvenih članaka. S njim smo razgovarali o prethodnih sedam godina Franjina upravljanja Katoličkom Crkvom, bitnim odlikama njegova pontifikata, novosti koju je donio, ali i o budućnosti Katoličke Crkve…

Poštovani profesore Tridente, prije sedam godina kardinali su za Petrova nasljednika izabrali Jorgea Maria Bergoglija. Koje su glavne odlike njegova pontifikata?

Nije lako sažeti u nekoliko redaka odlike ovog pontifikata koji je, iako je nedavno započeo, pokrenuo niz procesa na mnogim poljima, počevši od reforme Rimske kurije koju je na konklavama zatražila Opća kongregacija kardinala. Međutim, želeći biti sintetičan, ali pragmatičan, rekao bih da je riječ o pontifikatu s jakim pastoralnim potezima, koji namjerava vratiti muškarce i žene našega vremena do suštinskog stanja kroz konkretnu bliskost svakog pastira duša. I u ovome je papa Franjo prvi – od prvog dana – primjer, kao Rimski biskup, a time i sveopće Crkve. U ovo naše doba Duh Sveti, kroz vodstvo nasljednika Sv. Petra, daje Crkvi misionarski otisak, što je kao posljedica stvarnog „utjelovljenja“ evanđeoske poruke u životu ljudi.

Od početka svoje službe papa Franjo je mnoge osvojio svojom jednostavnošću. Koliko se njegovim pontifikatom promijenila vanjska percepcija Crkve, prije svega u Italiji pa onda i u svijetu?

Više od vanjske percepcije Crkve rekao bih da je promijenio svijet. U samo nekoliko godina, zahvaljujući frenetičnom tehnološkom razvoju i napredovanju društvenih mreža s neprekidnom populacijom ovog okruženja sve brojnijim slojevima pučanstva, našli smo se svi „blisko povezani“, kako potvrđuje papa Franjo u Laudato Si’. To je također navelo Crkvu da s većom učestalošću govori o pitanjima koja najviše utječu na život ljudi. Također treba reći da i naša epoha doživljava vrlo snažnu lidersku krizu, stoga ima veliku potrebu za karizmatičnim ličnostima koje mogu pomoći boljem suočavanju s velikim društvenim, kulturnim, pa čak i osobnim nestabilnostima koje nalazimo. Snažna osobnost poput pape Franje – snažna upravo zato što je jednostavna i istinska u svom svakodnevnom životu i ljudskoj bliskosti – izgleda kako danas najbolje odgovara na tu glad za smislom.

Mnogi će kazati kako je Franjo dobar komunikator te da ga mediji vole. Ipak, pokoji put mediji su senzacionalistički prenosili neke njegove izjave predstavljajući ih novim crkvenim naukom. Koliko tu ima istine?

Rekao bih da pozornost treba usmjeriti upravo na komunikatore i informacijske radnike, a ne na Papu ili Crkvu. U smislu da vrlo često vidimo „pogrešne prikaze“ Papine poruke, ponajviše zato što im nije posvećena dovoljna pozornost i tako bivaju pojednostavljene iz razloga brzine i neposrednosti; drugo, sve više se preferira kratki put senzacionalizma koji prodaje više primjeraka novina i donosi više klikova, ali dovodi do izostavljanja prijenosa skladna i istinita sadržaja, koji s druge strane zahtijeva vrijeme za proučavanje, ispravnu analizu i kvalificiranu kontekstualizaciju. Problem, dakle, nije toliko kod Pape, nego kod onih koji stavljaju riječi i argumente u njegova usta, koje ili nije izgovorio ili je čak objasnio na suprotan način. Između ostaloga, to nije samo loš posao koji se čini Crkvi, nego istini i cijelom društvu.

Čini se da aktualni Sveti Otac najveći broj neistomišljenika ima u crkvenoj hijerarhiji. Često se govori o dvjema strujama: konzervativnoj i progresivnoj. Kako pomiriti ta dva stajališta? Je li Franjo progresist koji odstupa od crkvene tradicije?

U ovom slučaju upadanje u zamku pojednostavljenja po kategorijama, koje je osim toga povijesno već zastarjelo, moglo bi dovesti do iskrivljene procjene fenomena. Po mom mišljenju, s jedne strane, postoji stvarna usklađenost učiteljstva pape Franje s onom njegovih prethodnika i s cijelom crkvenom tradicijom što se tiče doktrinalnih temelja učenja Crkve. S druge strane, postoje neke dekomponirane reakcije koje očito imaju veze s navodnom zabrinutošću za „očuvanje pologa vjere“, ali koje kopanjem duboko skrivaju druge vrste razloga, često političkih ili čak zbog izgubljene „moći“. Usred svega toga, prave žrtve su jednostavne duše onih koji nisu upoznati s političkom logikom, a opet svjedoče bezobzirnom spektaklu koji dovodi u pitanje moralni autoritet više od milijardu vjernika. Govoreći ovo, jasno je da ove neprekidne „mine“ nisu mjerodavne.

Na tragu prethodnog pitanja, tradicionalisti se priklanjaju Benediktu XVI., a progresisti Franji. Postoji li velika razlika između njih dvojice?  

Upućujem na prethodni odgovor i dodajem da nas je sam Benedikt XVI. pozvao na savladavanje „hermeneutike diskontinuiteta“, govoreći o „hermeneutičkoj reformi“, o nekoj vrsti obnove u kontinuitetu Crkve s jednom temom, pozivajući se na Drugi vatikanski sabor. Neizbježno je da će postojati razlike u pristupima, navikama, načinima rada i drugomu kod ljudi različitih podijetla, kulture, iskustava i obveza čak i unutar iste Crkve. Ali ono što je jasno, a što je doista važno kada je riječ o papinskim učenjima, jest upravo taj naučiteljski kontinuitet, koji čak i s obzirom na razlike zbog „praktične primjene“, što bismo mogli reći, ostaje s vremenom, doista, svakim danom sve više raste, u vjernosti tradiciji, Božjoj riječi i svim prethodnim Učiteljstvima.

Mnogi su s nestrpljenjem očekivali objavljivanje Postsinodalne pobudnice o Amazoniji Querida Amazonía, prije svega zbog pitanja ređenja oženjenih muškaraca viri probati i ređenja žena. Budući da Papa nije donio ništa novoga, može li se zaključiti da je to „pobjeda“ tradicionalista?

Ovdje se moramo zapitati: zašto je sazvana Sinoda o Amazoniji? Svakako ne da odgovori na ona dva pitanja koja spominjete, a koja su nastala više iz pretjerane zabrinutosti ili iz medijskog pojednostavljenja, nego nečega drugoga. Naravno, nakon što se stvorila pretpostavljena očekivanja, bilo je lako „pozicionirati“ se za ili protiv otvorenosti ili zatvorenosti za ta pitanja koja, međutim, nisu baš bila na dnevnom redu. Konačno, s Apostolskom pobudnicom Querida Amazonia, koja je nastala iz molitvenog srca Svetoga Oca – kako je i sam napisao – svrgnut je niz nagađanja koja su pokazala da nemaju razloga za vjeru ili nauk, ali koja ostaju vezana za političke kategorije. Kako ne bismo pali u rizik pojednostavljenja, moramo stoga uzeti ovaj važni dokument u svoje ruke i svakodnevno meditirati o njemu. Vjerujem da je to pravi duhovni dragulj koji Papa još jednom daruje cijeloj Crkvi.

Njemačka Crkva započela je svoju Sinodu s naglascima koji ne uvažavaju ono što im je Papa sugerirao. Što se od toga može očekivati i je li ovo najveći izazov u Franjinu pontifikatu?

Ne poznajem situaciju Crkve u Njemačkoj, niti sam detaljno pratio priču. Međutim, sjećam se da je papa Franjo krajem lipnja prošle godine uputio pismo svim njemačkim vjernicima s obzirom na ovaj sinodalni put i pozvao ih gledati uvijek kroz perspektivu jedinstva Crkve. Zapravo je tom prilikom Papa napisao: „Svaki put kada se crkvena zajednica sama pokuša izvući iz svojih problema, oslanjajući se samo na svoje snage, metode i inteligenciju, završila je množeći i hraneći zla koja je željela prevladati.“ Kao i Sveti Otac, tako i ja mislim kako treba mudro postupiti i uvijek dati središnju ulogu Duhu Svetomu. Što se tiče stvarnih izazova, brinuo bih se o onomu što je svatko od nas pozvan pobijediti i na taj način uistinu postati „zdravi nositelji“ evanđelja.

U posljednje vrijeme ponovno se snimaju filmovi i serije o papinstvu (Dvojica papaThe young popeThe New pope…). Iako je riječ o fikcijama, kakvu poruku šalju o Crkvi i Papi?

Prije svega vjerujem da ako je filmska industrija – sa svim svojim ograničenjima i svojim ne tako skrivenim komercijalnim spekulacijama – zainteresirana za crkvenu temu, to je znak da ova univerzalna zajednica, katolička, možda još uvijek ima što reći čovjeku današnjice. Bez predrasuda o odgovarajućim kontekstualizacijama ovih izmišljenih djela (biti nadahnut istinitom pričom, ne znači da je priča istinita), i uklanjajući „svrbežne“ elemente koji se lako zakače u javnosti, i dalje vjerujem u nešto „natprirodno“ koje ova tisućljetna institucija uspijeva proći. Na primjer, u filmu Dvojica papa, izvan manihejske kategorizacije likova dvaju papa, unutar protagonista i dalje se očituje unutarnja snaga i njihov duh služenja Crkvi i čovječanstvu. I to je vjerujem element koji treba poboljšati.

Znamo da je teško reći, ali što možemo očekivati u budućnosti od pape Franje?

Ne bih želio biti pogrešno shvaćen, ali vjerujem da su ove prve godine pontifikata, zbog živosti sadržaja i procesa započetih i u duhovnoj sferi, zajedno s mnogim postupcima pretvorenim i usavršenim u svezi s organizacijom crkvene strukture, postavile temelje za evangelizaciju idućih godina. Ono što je Sveti Otac do sada namjeravao reći, to je već rekao, a svojim je primjerom također svjedočio put kojim se mora krenuti kako bi bili istinski učinkoviti. Sljedeće godine će biti veliki ispit za nas laike jesmo li i istinski razumjeli lekciju ili smo izabrali udoban život u fotelji. To je slika koju često rabi sam Papa. S druge strane, nastavit će obavljati svoju ulogu voditelja i učitelja.

Za kraj ovoga razgovora, koje su osobine pape Franje koje bi katolici trebali usvojiti u svakodnevnom životu?

Želio bih to izreći s nekoliko riječi: zbližiti se, isprljati ruke patnjama onih oko nas, slušati, stvarno brinuti, pohađati mjesta koja su drugačija od onih na koja smo navikli, susretati drugačije od nas, prihvaćati samce, odreći se vlastite sebičnosti, služiti više nego biti služen, duhovno se hraniti… Samo na taj način moći ćemo biti privlačni onima koji nisu vjernici i ostvariti taj veliki san koji je Benedikt XVI. imao o porastu vjere u doba u kojemu se čini da je više nema.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja