“Duše prije svega”. Tim sažetim i učinkovitim izrazom, toliko korisnim novinarima, Lucio Brunelli u razgovoru za Vatican news objašnjava Jorgea Maria Bergoglia. Upravo kao novinar Brunelli susreće budućeg Pontifexa, i to u neformalnom okružju i u kući prijatelja. Ali tamo počinje upoznavanje koje postupno postaje stalna referenca; sigurnost u bolnim trenucima kao i u onima bezbrižnijim u životu. Udaljenost između Rima i Buenos Airesa nestala je u pismima, telefonskim pozivima i e-mailovima koje su njih dvojica razmjenjivali. “Papa Franjo. Kako sam ga upoznao” rezultat je zajedničkog puta Lucija Brunellija i pape Bergoglia. “Dnevnik uspomena nije otkrivanje prijateljskih tajni, već priče koje su, prije svega, meni dobro činile kada sam ih napisao, ali i prijateljima kojima sam ih dao čitati”, objašnjava autor.

To nije bilanca pontifikata, još manje hagiografsko djelo, nego ponajviše fragmenti posebnog susreta.

U uvodu knjige čitamo da su to “neka sjećanja na životne stvari – za koje se nadam da ću ih izreći olovkom novinara (profesije koju nikad neću prestati voljeti)”. Knjiga je doprinos da se bolje upoznaju “dublje namjere pape Franje i vjera u Isusa Krista koji, prije svega, prati i podupire svakog čovjeka s njegovim ograničenjima.”

Vatikanist Lucio Brunellli, kasnije i direktor za komunikacije TV2000 i Radija Inblu, o prvom susretu s kardinalom Bergogliom

O njemu sam prvi put čuo 2001. godine, i odmah su me fascinirale priče koje su ga opisale kao apsolutno atipičnu, ne-medijsku ličnost. Bio je čovjek koji se na molitvu budi rano ujutro, još za mraka, i koji u živi u malom stanu i siromaštvu. Ja sam već bio vatikanist i lik ovog kardinala očito me zaintrigirao. U svjetlu tih priča, očekivao sam i od njega vrlo ozbiljnu i strogu osobu, koja bi mogla izazivati strahopoštovanje. Upoznao sam ga 2005. godine, punih osam godina prije izbora za papu, kao kardinala Buenos Airesa, i to u kući Giannija Valentea i Stefanije Falasce. Tamo sam otkrio čovjeka iz Crkve kojeg bih nazvao vrlo skromnim, a koji je u Rim došao bez tajnika, vrlo blagu, ali i duhovitu osobu, koja vam pristupa s lakoćom i koji se zna nasmijati stvarima. Ova osobina oduvijek me pogađala u vezi s njim. Sam često kaže da je humor ljudski izraz najbliži Božjoj milosti, u smislu da je tipična za one koji sebe ne shvaćaju previše ozbiljno, s obzirom da savršeno dobro znaju da postoji samo jedna ozbiljna i važna stvar u životu, ona koja daje smisao svemu i pomaže da sve ostane na mjestu – mi i naša ograničenja – da se možete nasmiješiti.

Koliko se definicija netipične ne-medijske osobnosti poklapa s javnom slikom pape Franje?

Jasno je da je Bergoglio tada postao i medijska ličnost, jer su se mediji njime bavili nakon izbora. Kad sam ga upoznao, on zapravo nije davao intervjue i zbog toga me privlačio. Danas osjećam jaz između prevladavajućeg medijskog predstavljanja Bergoglija i pape Franje u usporedbi s osobom koju sam upoznao. Jaz, posebno u određenim prikazima na društvenim medijima. Naime, ja poznajem čovjeka kojemu je molitva temelj života, a molitva je, kako sam napisao, “skandalozno tradicionalna”. On je čovjek koji se hrani krunicom i euharistijskim klanjanjem, a svakoga dana moli devetnicu sv. Tereziji iz Lisieuxa i sv. Josipu.

Njegov mir dolazi iz molitve, rađa se iz vjere i od Božje milosti.

Kad sam imao tragičan slučaj u obitelji, poslao mi je omotnicu sa sličicama sv. Terezije i sv. Josipa, s molitvama za milost u trenucima velike boli i nevolje. A onda umjesto toga čitam kako ga prikazuju gotovo kao sekulariziranog i relativističkog papu, koji ne govori o Bogu. Naravno da osjećam jaz u odnosu na čovjeka kojeg sam poznavao i čovjeka koji uistinu živi od molitve. Taj aspekt njegovog unutarnjeg mira, zajedno s njegovim smijehom, je tajna koja me sve više privlači. Njegov mir dolazi iz molitve, rađa se iz vjere i od Božje milosti.

Gdje iščitavate dubinu Papine vjere? Postoji li neki poseban trenutak u Vašem prijateljstvu zbog kojeg se bolje razumijete?

Nalazim ga u mnogim malim stvarima. Međutim, zadivljen sam njegovom dimenzijom svećenika po kojoj su duše prije svega. “Najprije duše” – to bi mogao biti njegov moto. Sjećam se da smo 2014. godina razgovarali na telefonu i govorio sam mu o svom kolegi s RAI TV s kojim sam surađivao dugi niz godina. On me pitao za savjet jer se htio ispovjediti svećeniku, a što nije činio punih četrdeset godina. Razgovarao sam s Papom o drugim stvarima i slučajno mu ispričao i tu epizodu. Prekinuo me i meni nezaboravnim glasom rekao da se moj kolega mora ispovijedati milosrdnom svećeniku. Na tome je inzistirao. Odgovorio sam mu da ćemo ga potražiti.

“Svakako nađite način da dođe k meni – rekao je tom prigodom papa – odreći ću se svoga odmora i ja ću ga ispovijediti”. To mnogo govori o svećeniku Bergogliju za kojega duša osobe, duša u smislu čežnje osobe za životnom srećom, dolazi prije svega.