U prvom poglavlju, gdje se želi prije svega odgovoriti na pitanje što je Crkva, opisuje je se kao „složenu stvarnost“ (br. 8).

Zapitajmo se: u čemu se sastoji ta složenost?

Papa Lav XIV. na Općoj audijenciji 4. ožujka 2026. / Foto: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS

Netko bi mogao na to odgovoriti da je Crkva složena zato što je „komplicirana“ te ju je, dakle, teško objasniti; drugi bi opet mogao misliti da njezina složenost proizlazi iz činjenice da je to ustanova bremenita dvije tisuće godina dugom poviješću, koja se po svojim značajkama razlikuje od svake druge društvene ili vjerske skupine.

No, na latinskom jeziku riječ „složen“ (complexam) radije označava uređenu ujedinjenost različitih aspekata ili dimenzija unutar iste stvarnosti.

Zato Lumen gentium može ustvrditi da je Crkva dobro strukturiran organizam u kojem su ljudski i božanski element srasli jedan s drugim, a da pritom nisu niti odvojeni niti pomiješani.

Trg sv. Petra / Foto: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS

Prva dimenzija je odmah uočljiva, budući da je Crkva zajednica muškaraca i žena koji dijele radost i borbu njih kao kršćana, s njihovim prednostima i manama, naviještajući evanđelje i postajući znak Kristove prisutnosti koji nas prati na životnom putu.

Ipak, taj vid – koji se očituje također u njezinu institucionalnom ustroju – nije dovoljan da opiše pravu narav Crkve, zato što ona posjeduje i božanski element.

Ovaj potonji se ne sastoji u idealnom savršenstvu ili duhovnoj nadmoći njezinih članova, već u činjenici da je Crkva plod Božjeg plana ljubavi za čovječanstvo, ostvarenog u Kristu.

Crkva je, stoga, istodobno zemaljska zajednica i Kristovo mistično tijelo, vidljiva skupština i duhovno otajstvo, stvarnost prisutna u povijesti i narod koji putuje prema nebu (LG, 8; KKC, 771).

Ljudska i božanska dimenzija skladno se prožimaju i pritom se jedna s drugom ne preklapaju.

Papa i dijete / Foto: Vatican Media

Tako Crkva živi u ovom paradoksu: to je stvarnost ujedno i ljudska i božanska, koja prihvaća čovjeka grešnika i vodi ga Bogu.

Da bi se rasvijetlilo to stanje Crkve, u Lumen gentium se upućuje na Kristov život.

Oni, naime, koji su susretali Isusa na putovima Palestine doživjeli su njegovu ljudskost, njegove oči, njegove ruke, slušali mu glas. One koji su odlučili poći za njim na to je nagnalo upravo iskustvo njegova pogleda punog prihvaćanja, dodira njegovih ruku koje podjeljuju blagoslov, njegovih riječi koje donose oslobođenje i ozdravljenje.

No, u isti mah, slijedeći tog Čovjeka, učenici su se otvorili susretu s Bogom. Naime, Kristovo tijelo, njegovo lice, njegove geste i njegove riječi na vidljiv način očituju nevidljivog Boga.

Papa Lav XIV. na Općoj audijenciji 4. ožujka 2026. / Foto: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS

U svjetlu te Isusove stvarnosti, sada se možemo vratiti Crkvi: kad je izbliza pogledamo, otkrivamo u njoj ljudsku dimenziju sačinjenu od konkretnih ljudi, koji ponekad pokazuju ljepotu evanđelja, a ponekad se s tim muče i griješe kao i svi drugi.

Pa ipak, upravo preko njezinih članova i njezinih ograničenih zemaljskih aspekata, očituje se Kristova prisutnost i njegovo spasotvorno djelovanje. Kao što je rekao Benedikt XVI., nema suprotstavljanja između evanđelja i institucije.

Štoviše, strukture Crkve služe upravo tome da „provode u djelo i konkretiziraju evanđelje u našem vremenu“ (Govor švicarskim biskupima, 9. studenog 2006.).

Ne postoji neka idealna i čista Crkva, otrgnuta od zemlje, već samo jedna Kristova Crkva, živo i duboko ukorijenjena u povijesti.

Papa Lav XIV. sa časnim sestrama na na Općoj audijenciji 4. ožujka 2026. / Foto: GUGLIELMO MANGIAPANE/REUTERS

Svetost Crkve se sastoji u tome da Krist prebiva u njoj i nastavlja se darivati kroz malenost i krhkost njezinih članova.

Promatrajući to trajno čudo koje se događa u njoj, shvaćamo „Božju metodu“:

On postaje vidljiv kroz slabost stvorenja, nastavljajući se očitovati i djelovati. Zato papa Franjo u Evangelii gaudium poziva sve da nauče „izuti obuću pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3,5)“ (br. 169).

Papa i dijete / Foto: Vatican Media

To nas dan-danas osposobljuje graditi Crkvu: ne samo organizirajući njezine vidljive oblike, nego gradeći tu duhovnu građevinu koja je Kristovo tijelo, kroz zajedništvo i ljubav jednih prema drugima.

Ljubav, naime, neprestano iznjedruje prisutnost Uskrslog. „Dao Bog da svi misle samo na ljubav: samo ona, naime, pobjeđuje sve i bez nje sve je bezvrijedno; gdje god se nađe, sve privlači sebi“, rekao je sveti Augustin (Serm. 354,6,6).