Papa Lav XIV. na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza na Trgu slobode (Piazza della Libertà) u Castel Gandolfu izmolio je molitvu Anđeo Gospodnji s okupljenim vjernicima i hodočasnicima, donosi Vatican News.

Oci Drugog vatikanskog koncila ostavili su nam divan tekst o Djevici Mariji, koji mi je danas drago ponovno pročitati s vama, dok slavimo svetkovinu njezina Uznesenja u nebesku slavu.

Na kraju dokumenta o Crkvi, Koncil ovako navodi:

„kao što je Isusova majka – na nebu već proslavljena tijelom i dušom – slika i početak Crkve kakva treba biti dovršena u budućem vijeku, tako ona i na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem na rodu kao znak sigurne nade i utjehe, sve dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2 Pt 3, 10)“ (Lumen gentium, 68).

Marija, koju je uskrsli Krist uzeo sa sobom u slavu tijelom i dušom, sja kao slika nade za svoju djecu hodočasnike u povijesti.

Kako ne pomisliti na Danteove stihove, u posljednjem pjevanju Raja? U molitvi stavljenoj u usta svetome Bernardu, koja počinje riječima: „Djevice Majko, kćeri Sina svoga“ (XXXIII, 1), pjesnik veliča Mariju jer je ovdje na zemlji, među nama smrtnicima, ona „živi izvor nade“ (isto, 12), to jest živi izvor, iz kojeg izvire nada.

Sestre i braćo, ta istina naše vjere potpuno je u skladu s temom Jubileja koji slavimo: „Hodočasnici nade“.

Hodočasnik treba odredište prema kojem će usmjeriti put: lijepo, privlačno odredište koje vodi njegove korake i ohrabruje ga kad je umoran, koje uvijek ponovno budi želju i nadu u njegovom srcu.

Na životnom putu to odredište je Bog, beskonačna i vječna Ljubav, punina života, mira, radosti i svakoga dobra. Ljudsko srce privlači takva ljepota i nije sretno dok je ne pronađe; i u stvarnoj je opasnosti da je ne pronađe ako se izgubi u „mračnoj šumi“ zla i grijeha.

Ali evo milosti: Bog nam je došao u susret, uzeo je naše tijelo, oblikovano od zemlje, i ponio ga sa sobom, govorimo to u simboličnom smislu, „u nebo“, to jest, k Bogu. To je otajstvo Isusa Krista, utjelovljenog, umrlog i uskrslog za naše spasenje. Neodjeljivo od njega je i otajstvo Marije, žene u čijem se krilu Sin Božji utjelovio, i Crkve, mističnog tijela Kristova. To je jedno otajstvo ljubavi, a time i slobode.

Kao što je Isus rekao „dà“, tako je i Marija rekla „dà“; povjerovala je Gospodinovoj riječi.

I sav njezin život bio je hodočašće nade zajedno sa Sinom Božjim i Sinom svojim, hodočašće koje ju je, po križu i uskrsnuću, dovelo u domovinu, u Božji zagrljaj.

Zato, dok smo na putu, kao pojedinci, kao obitelji, u zajednici, posebno kad nahrupe oblaci i put postaje nesiguran i težak, podignimo pogled, pogledajmo nju, našu Majku, i ponovno ćemo naći nadu koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5).

Nakon Angelusa Sveti Otac je ponovno apelirao na vjernike da ne gube nadu i da se ne mire s prevladavanjem logike sukoba i oružja.

Draga braćo i sestre!

Želimo povjeriti svoju molitvu za mir zagovoru Djevice Marije, na nebo uznesene. Ona, kao Majka, pati zbog zala koja muče njezinu djecu, posebno malene i slabe. To je mnogo puta potvrdila tijekom stoljeća porukama i ukazanjima.

Proglašavajući dogmu Uznesenja, dok su sjećanja na tragično iskustvo Drugog svjetskog rata još uvijek bila svježa, Pio XII. je napisao:

„Nadamo se da će svi koji razmišljaju o Marijinim slavnim primjerima biti sve više uvjereni u vrijednost ljudskog života“, te je izrazio nadu da se više nikada neće „poticanjem ratova uništavati ljudske živote.“ (Apostolska konstitucija Munificentissimus Deus).

Kako su samo aktualne te riječi! Nažalost, čak se i danas osjećamo bespomoćno pred širenjem nasilja diljem svijeta, sve gluhiji i neosjetljiviji na svaki poticaj na čovječnost.

Ipak, ne smijemo izgubiti nadu: Bog je veći od ljudskog grijeha. Ne smijemo se miriti s prevladavanjem logike sukoba i oružja. Zajedno s Marijom vjerujemo da Gospodin nastavlja pomagati svojoj djeci, spominjući se svoga milosrđa. Samo u tome se može ponovno otkriti put mira.