Teologija nakon Veritatis gaudium: novi poticaji obnove

Prvi put otkako je objavio apostolsku konstituciju Veritatis gaudium kojom se uređuje život katoličkih sveučilišta i teoloških fakulteta, papa Franjo je ponudio ključeve tumačenja toga važnog dokumenta, posebno se osvrćući na pitanje teološke obnove. U Napulju je 21. lipnja 2019. sudjelovao kao izlagač na simpoziju »Teologija nakon Veritatis gaudium u mediteranskom kontekstu«, koji je organizirao Papinski teološki fakultet južne Italije. Papa je promišljao o teološkim izazovima, smještajući ih u mediteranski kontekst i potičući »izlazeću« teologiju za Crkvu »u izlasku«. Franji se od početka njegova pontifikata spočitava svojevrsno stavljanje u drugi plan teologije, teologa i teološke spekulacije. Djeluje kako njegovi zahtjevi djeluju odviše prozaični s obzirom na kompleksnost teoloških problema kojima se danas teolozi uistinu bave. U fokusu Franjina pontifikata jest preobrazba Crkve, no uključuje li ta preobrazba i preobrazbu teologije? Kamo ide teologija i kako će se razvijati u krilu katoličke crkvene predaje?

Izlazeća Crkva traži svoj teološki oslonac 

Fokus Franjina pontifikata nastojanje je  da promijeni neke utabane staze kojima se kretala i kojom se kreće Crkva. Franjo želi pokazati kako još uvijek postoje prostranstva neutabanih putova, kako za Crkvu, tako i za teologiju. Takav pristup često nailazi na nerazumijevanje, nesnalaženje, a kadšto i na protivljenje. Proživljavajući i živo tumačeći ono što je bilo »pastoralno« usmjerenje Drugoga vatikanskog koncila s obzirom na to tko i što bi trebala biti Crkva u suvremenom svijetu te što i kakva bi trebala biti njezina teologija, papa Franjo je sve sintetizirao kroz jedan, u sebi snažan svetopisamski, izraz: potrebna nam je svijest o izlazećoj Crkvi i, stoga, o izlazećoj teologiji. Naša situacija nalikuje na situaciju u kakvoj je bio izabrani narod u kontekstu Izlaska, a to ozračje možemo sažeti kroz nekoliko zahtjeva. Prije svega, kako pred Izraelce, tako i pred nas danas, stavlja se zahtjev otvorenosti slušanju i davanju povjerenja Božjoj riječi, zahtjev strpljivosti u teškoćama i otvorenosti u pozitivnim poticajima sadašnjih životnih izazova, zahtjev hrabrog mijenjanja i zaokreta životne situacije te zahtjev  jasnog nadanja da će nas ta otvorenost povjerenju Božjoj riječi i ustrajnost u životnom putu odvesti u obećanu zemlju, gdje teče »med i mlijeko«. Teškoće i izazovi sadašnje životne situacije Crkve i teologije nerazrješivi su bez pronalaženja novih putova zahvaljujući otvorenosti slušanju i vršenju Božje riječi koja nas vodi prema onome čemu se nadamo. Zato je Franjo još u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium – Radost evanđelja pozvao da se teolozi ne smiju zadovoljiti samo »teorijskom teologijom« nego u svojoj evangelizacijskoj zadaći teologija »u dijalogu s ostalim znanostima i ljudskim iskustvima zadobiva silno veliku važnost u razmišljanju o načinima na koje ćemo poruku evanđelja donijeti do raznih kulturnih sredina i skupina« (EG, br. 133). A o kakvim je načinima riječ, Franjo je dao naslutiti u svojem izlaganju na simpoziju »Teologija nakon Veritatis gaudium u mediteranskom kontekstu«.

Teologija dijaloga i prihvata

Progovarajući o reformi teoloških fakulteta i smještajući taj govor u kontekst Mediterana, papa Franjo je kazao kako je ključ za obnovu teološke misli nužno staviti u njezino središte kerygmu i dijalog jer oni »služe hodu Crkve kojoj je uvijek u središtu evangelizacija«. To pak znači da u središtu nisu ni manuali, ni apologetika, nego navještaj Isusove Radosne vijesti u dijalogu s ljudima, kulturama i religijama. U tom dijalogu nema mjesta prozelitizmu i apologetici obrane i napada, nego u praktičnome središtu treba biti evanđeoska ljubav koju Isus Krist propovijeda kao sintezu Zakona, proročkog navještaja i volje Očeve i stoga: »Dijalog je metoda rasuđivanja i navještaja Riječi ljubavi koja je usmjerena svakoj osobi i koja u svačijem srcu želi naći svoje mjesto. Samo u slušanju te Riječi i u iskustvu ljubavi koju ona priopćuje može se rasuditi aktualnost kerygme. Tako shvaćen dijalog oblik je prihvata.«

Potrebno je ovdje kazati kako je Franjo na tragu onoga što je u samim početcima nadahnulo kršćansku misao da razvija svoje teologije susrećući i suočavajući vlastito vjerničko iskustvo življenja Božje  Riječi sa životnim kontekstom susreta s drugim kulturama i religijama na prostoru Mediterana. Stoga u tom drevnom kršćanskom impulsu Franjo nalazi i prostor za obnovu današnje teologije koja mora biti »sposobna stvarati odgovarajuće duhovno ozračje i intelektualnu praksu«: »Dijalog koji je sposoban integrirati živi kriterij Isusove Pashe s pokretom analogije, koja u stvarnosti, u stvorenome i u povijesti, iščitava teološke poveznice, znakove i referencije. To vodi hermeneutskom prihvatu otajstva Isusova puta koji ga vodi do križa i uskrsnuća i dara Duha.« Tom hermeneutikom teolozi ne mogu biti otuđeni od životne situacije sadašnjih ljudi. Teolozi trebaju biti suosjećajni ljudi koji su duboko pogođeni pitanjima potlačenosti mnogih, pitanjima današnjih ropstava, pitanjima društvenih u duševnih boli, patnji i rana, pitanjima nasilja, ratovima i nepravdama, pitanjima siromaštva. Kako danas donijeti Božju riječ u takve prostore ranjenog čovječanstva? Kako pripremiti one koji će biti nositelji te Riječi? Iz poprišta sukoba i tinjajućeg rata, Mediteran mora postati ponovno prostor susreta i dijaloga, nove recipročne inkulturacije, a tu je, prema Franjinoj viziji, velika odgovornost i uloga teologa i teologije.

Ono što bi, prema Franjinim riječima, trebalo teolozima biti na srcu jest dijaloškim putem prodrijeti tamo gdje se oblikuju paradigme, načini osjećaja, gdje nastaju novi simboli, nova predočenja osoba i naroda. Stoga su teolozi »duhovni etnografi« duše narodâ. Dijalog je zapravo u tom kršćanskom teološkom kontekstu svjedočanstvo, konkretnost vjere u Isusa po kojoj se očituje Božja ljubav za sve ljude. Dijalog postaje »teološkom hermeneutikom« koja u sebi obuhvaća slušanje Riječi – slušanje povijesti – slušanje života narodâ, što vodi do inkarnacije vjere u kulturama, do recipročne inkulturacije koja će u obnovljenim naracijama pronaći ono što je djeljivo, zajedničko, što progovara srcu osoba.

Teologija prihvata jest teologija izlaska, a nju čine teolozi koji su spremni za neprestani hod susreta s drugima, s drugim osobama, narodima, kulturama, religijama. Situacija današnjega religijskog pluralizma i multikulturalnosti s novim izazovima jest nešto s čime se teologija i Crkva moraju suočiti, ali ne kroz oblik obrane, gradnje zidova, nego susreta, dijaloga, i to baš onoga kakav imamo zapisan u predaji Crkve. Zato je za Franju Predaja ona koja daje život reformi i obnovi teologije, koja omogućuje njezinu budućnost, ali samo ako smo je sposobni revizitirati i propitivati, i to na temelju već poznatih kriterija (kako ih je već u 5. st. rasvijetlio sv. Vinko Lerintski). Predaja omogućuje Crkvi dešifrirati mnoga suvremena pitanja na način da znamo iz nje iščitati i prenositi ono što je bilo »pokretač izvorne Božje nakane, objavljene u Duhu Isusa Krista«, a istodobno nam teologija treba pomoći da u Predaji znamo iščitati ono što je bilo nevjerno milosrdnoj i spasonosnoj Božjoj nakani u toj povijesti prenošenja i tumačenja.

Reforma teologije u mediteranskom kontekstu

Hrvatska pripada mediteranskom kontekstu i stoga nas se ova Franjina kontekstualizacija teološkog razvoja mora ticati. Ne možemo ostati po strani puštajući da nas ovaj kairos teološkog razvoja mimoiđe. Mi smo u hrvatskom mediteranskom kontekstu već tijekom povijest participirali u tim procesima, a i danas imamo što kazati i aktivno se uključiti u taj proces otvorene i dijaloške teologije prihvata, tj. mediteranskoj teološkoj školi, koja zna susresti se s drugima, koja je živi svjedok susreta i sjecišta kršćanskog Istoka i Zapada s tolikim svjedocima prošlosti i sadašnjosti koji su na tome živo radili i danas rade, ali i susreta s islamom koji je znao od povijesnog sukoba za očuvanje predziđa kršćanstva prerasti prema »hrvatskom modelu« mirnog suživota, razumijevanja i zajedničke opstojnosti. Znademo li to prepoznati i iskoristiti? Jesmo li hrabri prekoračiti prag?

Nekoliko je kriterija kojima Franjo potiče razvoj mediteranske teološke škole, a čini se da već u mnogima od njih participiramo, ali ih moramo  znati još snažnije i jasnije izreći i prilagoditi sadašnjim promjenama. Prije svega, potrebno je osvijestiti kako teologizirati zapravo znači provoditi konkretan čin milosrđa, jer teologija polazi od Evanđelja milosrđa. Nadalje, Franjo u kontekstu kulture zaborava naglašava kako je teologija mjesto prihvata povijesti, onoga sjećanja koje se razvija iz susreta Božje riječi s različitim kulturama mediteranskog kruga kroz povijesni hod Crkve. Mediteranskoj teološkoj školi, koja je prodahnuta tim dijalogom i prihvatom kao načinom teologiziranja, potrebna je teološka sloboda istraživanja, slobodna je činiti reviziju ratio studiorum u skladu s kontekstom i pravorijekom učiteljstva te je stoga ona koja mora imati fleksibilne i prozračne strukture uvijek stvarajući nove mostove, razvijajući interdisciplinarnu i transdisciplinarnu mrežu susretišta različitih pristupa i pogleda, razvijajući tako sve više fizionomiju Crkve »izlaska«.