U autobiografiji koja će se naći na policama 19. ožujka, papa Franjo dijeli svoje uspomene iz djetinjstva tijekom argentinske diktature, razmišljanja o svojoj službi nadbiskupa Buenos Airesa i svoje uvjerenje da je služenje najugroženijima "ono što svaki Božji čovjek ili žena treba činiti".
Talijanske novine “Corriere della Sera” objavljuju nekoliko odlomaka iz autobiografske knjige pape Franje pod naslovom “Život. Moja priča u povijesti”, koju je napisao s vatikanskim novinarom Fabiom Marcheseom Ragonom, a koju HarperCollins treba objaviti 19. ožujka.
U odlomcima objavljenim u četvrtak, Papa je pojasnio da, ako bi podnio ostavku, ne bi izabrao da ga se zove “papa emeritus”, već jednostavno “biskup emeritus Rima”.
U tom bi slučaju živio u bazilici Svete Marije Velike “kako bi se vratio biti ispovjednik i pričešćivao bolesnike”.
Papa je pojasnio ovaj mogući scenarij u slučaju njegove ostavke, koji je, međutim, naglasio je, “daleka hipoteza” jer ne postoje “tako ozbiljni razlozi” za razmatranje te mogućnosti, o kojoj, kako je rekao, nikada ne razmišlja, “unatoč trenucima poteškoća.”
Ne postoje “uvjeti za ostavku”, prema papi Franji, osim ako se pojavi “ozbiljna fizička smetnja”, u kojem bi slučaju vrijedilo “pismo ostavke” pohranjeno u Državnom tajništvu koje je potpisao Bergoglio na početku svog pontifikata. .
Dodao je da je ta mogućnost još daleka, budući da je Papa “dobrog zdravlja i ako Bog da, ima još mnogo projekata koje treba realizirati”.
Generacijski genocid u Argentini
Knjiga se proteže na više od 300 stranica i pokriva sve aspekte života pape Franje, od njegovog odnosa s obitelji, posebno s bakom i djedom, njihovog iseljavanja u Argentinu 1929., “malog iskakanja” tijekom razdoblja njegovog sjemeništa te Drugog svjetskog rata sa svojim dramatičnim atomskim epilogom.
“Korištenje atomske energije u ratne svrhe zločin je protiv čovječnosti, našeg dostojanstva i svake buduće mogućnosti u našem zajedničkom domu”, rekao je Papa, postavljajući teško pitanje kako netko može tvrditi da je “prvak mira i pravde dok je gradio nova ratna oružja.”
Korištenje atomske energije u ratne svrhe zločin je protiv čovječnosti, našeg dostojanstva i svake buduće mogućnosti u našem zajedničkom domu.
Stranice se bave poviješću argentinske diktature, dubokim vezama koje je Jorge Mario Bergoglio imao s onima koji je nisu preživjeli, njegovom predanošću pružanju skloništa mladima u opasnosti tijekom režima generala Jorgea Rafaela Videle i neuspjelim pokušajem spašavanja svoje utjecajne učiteljice, Esther.
Ono što se dogodilo u Argentini “bio je generacijski genocid”, napisao je Papa, koji se također osvrnuo na optužbe da je na neki način bio suučesnik diktaturi, opovrgnute dokazima njegovog protivljenja “tim zločinima”.
Papa Franjo je pisao o Esther, “pravoj komunistici”, ateistici “ali punoj poštovanja” koja “nikada nije napadala vjeru. Toliko me naučila o politici”.
Ovo sjećanje dalo je Papi priliku, još jednom, da ponovi kako “govor o siromasima ne čini vas automatski komunistom” budući da su “siromasi zastava Evanđelja i u Isusovu su srcu”, te da se “u kršćanskim zajednicama, dijelila imovina: ovo nije komunizam, ovo je čisto kršćanstvo!”
Obrana ljudskog života
Knjiga se nastavlja kroz Papinu čvrstu obranu ljudskog života, “od začeća do smrti”, gdje je abortus “ubojstvo”, koje izvode “plaćene ubojice, ubojice!”, nazivajući praksu surogat majčinstva “nehumanom”.
Knjiga također uključuje poglavlje o nogometu, Bergogliovoj strasti, pisanje o Maradoni i njegovom zavjetu “da više neće gledati TV”.
Stranice pokrivaju njegovo vrijeme provedeno u Cordobi, što dovodi do Papinog razmišljanja o pogreškama koje je “učinio zbog mog autoritarnog stava, do te mjere da me optužuju da sam ultrakonzervativan. Bilo je to razdoblje pročišćenja. Bio sam vrlo zatvoren u sebe, pomalo depresivno.”
Odnos s papom Benediktom XVI
Ostavka pape Benedikta XVI., konklave koje su uslijedile te njegov izbor za papu, uz izbor imena Franjo, drugo su poglavlje autobiografije.
Papa Franjo opisao je svoju bol gledajući “lik Pape emeritusa ‘instrumentaliziranog’, u ideološke i političke svrhe od strane beskrupuloznih ljudi”, te posljedične “kontroverze” kojih “u deset godina nije nedostajalo i povrijedile su nas oboje. ”
„Život. Moja priča u povijesti“ pokriva razdoblje pandemije, podsjeća na apele o bogatstvu kultura i različitosti naroda svojstvenih Europskoj uniji. Izrazio je nadu da će takav apel čuti i mađarski premijer Orban, “kako bi shvatio da uvijek postoji tolika potreba za jedinstvom”, kao i Bruxelles “koji kao da želi sve standardizirati, koji bi trebao poštovati Mađarska posebnost.”
Papa Franjo u knjizi se dotakao njemu dragih tema, poput zaštite stvorenog, te se obratio mladima zamolivši ih da “dižu buku”, jer “vrijeme nam ističe, nemamo još puno za spasiti planet.”
Vrijeme nam ističe, nemamo još puno za spasiti planet.
Crkva koju papa Franjo zamišlja je “Crkva majka, koja prihvaća svakoga, čak i one koji se osjećaju krivima i koje smo osudili u prošlosti”, misleći na homoseksualce ili transseksualce “koji traže Gospodina, a umjesto toga su odbačeni ili protjerani”.
Papa je ponovio svoj “da” za “blagoslov za neredovite parove”, jer su svi ljubljeni od Boga, “osobito grješnici. I ako neka braća biskupi odluče ne slijediti ovaj put, to ne znači da je to predvorje raskola, jer nauk Crkve se ne dovodi u pitanje.”
Homoseksualnost i građanske zajednice
Dok je homoseksualni brak i dalje nemoguć, rekao je, to nije slučaj s građanskim zajednicama, jer “ispravno je da ti ljudi koji žive dar ljubavi mogu imati zakonsko pokriće kao i svi ostali”.
Kao i u drugim trenucima, riječi pape Franje ohrabrenje su da se ljudi koji su često marginalizirani unutar Crkve osjećaju kao kod kuće, “osobito oni koji su primili krštenje i u svakom su pogledu dio Božjeg naroda. I oni koji nisu primili krštenje i žele ga primiti, ili koji žele biti kumovi ili kume, neka budu dobrodošli.”
Ispravno je da ti ljudi koji žive dar ljubavi mogu imati zakonsko pokriće kao i svi ostali.
Papa nije skrivao rane koje su nanijeli oni koji vjeruju da on “uništava papinstvo”.
Čak i ako “uvijek postoji netko tko pokušava spriječiti reformu, tko bi želio ostati zaglavljen u vremenima pape-kralja”, rekao je, ostaje činjenica da je “Vatikan posljednja apsolutna monarhija u Europi, unutar koje se često obrazuje i dvori, ali te se šeme moraju definitivno napustiti.”
Izvor: Vatican News