Istaknuo je kako prije svega, milosrđe Božje daje radost, posebnu radost, radost osjećanja da nam je oprošteno bez naplate.

“Kad na uskrsnu večer učenici vide Isusa i prvi put čuju kako govori mir vama!, oni se raduju (usp. r. 20). Od straha su bili zaključani u kući, ali su također bili zatvoreni u sami sebe, obuzeti osjećajem neuspjeha. Bili su to učenici koji su napustili Učitelja: u trenutku njegova uhićenja, dali su se u bijeg. Peter ga je zanijekao čak tri puta, a jedan iz njihove skupine – upravo jedan od njih! – bio je izdajica. Bilo je razloga da se osjete ne samo uplašeno, već i promašeno, ljudi za ništa. U prošlosti su, naravno, donosili hrabre izbore, slijedili su Učitelja s entuzijazmom, predanošću i velikodušnošću, ali na kraju se sve raspalo. Strah je prevladao te su počinili veliki grijeh: ostavili Isusa samog u najtragičnijem trenutku. Prije Uskrsa su mislili da su stvoreni za velike stvari, svađali su se tko je među njima najveći… Sada su dotaknuli dno.

U takvoj klimi dolazi prvi mir vama! Uskrsloga. Učenici bi trebali osjećati sram, a umjesto toga se raduju. Tko ih razumije… Zašto? Jer to lice, taj pozdrav, te riječi preusmjeravaju njihovu pažnju sa samih sebe na Isusa. Zapravo, „obradovaše se učenici – precizira tekst – vidjevši Gospodina“ (r. 20). Oni su bili udaljeni od sebe i od svojih neuspjeha te su privučeni njegovim očima, u kojima nije strogost, već milosrđe. Krist se ne žali na prošlost, nego im daje dobrohotnost koju ima oduvijek. I to ih oživljava, u njihova srca ulijeva izgubljeni mir, čini ih novim ljudima, pročišćenima oproštenjem danim bez proračuna i bez zasluga.”

Papa Franjo naglasio je kako Isus daje učenicima Duha Svetoga, da ih učini djelatnicima pomirenja: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se” (r. 23).

“Ne samo da primaju milosrđe, već postaju i oni koji raspolažu istom milosrđem koje su primili. Oni primaju tu moć, ali ne na temelju svojih zasluga, ne: to je čisti dar milosti, koji ipak počiva na njihovom iskustvu ljudi kojima je oprošteno. I obraćam se vama, misionari milosrđa: ako se svatko od vas ne osjeća kao onaj kojemu je oprošteno, prestanite i nemojte biti misionari milosrđa, sve do trenutka dok se ne osjetite kao oni kojima je oprošteno. I od te primljene milosti moći ćete davati toliko milosti, davati toliko oprosta. I danas i uvijek u Crkvi, oproštenje treba doći do nas na ovaj način, poniznom dobrotom milosrdnog ispovjednika koji zna da nije nositelj neke moći, nego kanal milosrđa, koji na druge izlijeva oproštenje čije je blagodati prvi primio. I odavde dolazi ono opraštanje svega, jer Bog oprašta sve, sve i uvijek. Mi smo ti koji se umorimo od traženja oprosta, ali On uvijek oprašta. I vi morate biti kanali ovog opraštanja, kroz vaše iskustvo da vam je oprošteno. Ne smije se mučiti vjernike koji dolaze s grijesima, nego razumjeti što ima, saslušati i oprostiti te dati dobar savjet pomažući da se ide naprijed. Bog sve oprašta: ne smijemo zatvoriti ta vrata…”

Sveti Otac je naglasio kako Mir vama!, ponavlja Gospodin treći put kada se osam dana kasnije ponovno ukazuje učenicima, da potvrdi mukotrpnu Tominu vjeru.

“Toma želi vidjeti i dodirnuti. I Gospodin se ne sablažnjava njegovom nevjerom, nego mu dolazi ususret: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke!“ (r. 27). Ovo nisu riječi izazova, već milosrđa. Isus razumije Tominu poteškoću: on se prema njemu ne ponaša grubo i apostol je iznutra potresen tolikom dobrohotnošću. I ovako od nevjernika postaje vjernik, te najjednostavnije i najljepše ispovijeda vjeru: ‘Gospodin moj i Bog moj!’ (r. 28). To je prekrasan zaziv, možemo ga učiniti svojim i ponavljati ga tijekom dana, pogotovo kada iskusimo sumnje i mrak, poput Tome.

U Tomi je priča svakog vjernika: postoje teški trenuci, u kojima život kao da potiskuje vjeru, u kojima smo u krizi i trebamo dodirnuti i vidjeti. Ali, poput Tome, upravo ovdje ponovno otkrivamo Gospodinovo srce, njegovo milosrđe.

Jer u Tomi je priča svakog vjernika: postoje teški trenuci, u kojima život kao da potiskuje vjeru, u kojima smo u krizi i trebamo dodirnuti i vidjeti. Ali, poput Tome, upravo ovdje ponovno otkrivamo Gospodinovo srce, njegovo milosrđe. U tim situacijama Isus nam ne dolazi pobjedonosno i s ogromnim dokazima, ne čini bombastična čuda, već nudi tople znakove milosrđa. On nas tješi istim stilom današnjeg evanđelja: nudi nam svoje rane. Ne zaboravimo ovo. A u našoj službi ispovjednika, moramo ljudima pokazati da su ispred njihovih grijeha Gospodinove rane, koje su snažnije od grijeha.”