Josip se u Matejevu Evanđelju pojavljuje kao Marijin zaručnik. Za Židove su zaruke bile prava i istinska pravna veza, koja je pripremala za ono što se trebalo dogoditi godinu dana kasnije, a to je slavlje ženidbe. Tada bi skrb za ženu od njezina oca preuzimao njen muž, ona bi se uselila u njegovu kuću i postala pripravnom na dar majčinstva.

Upravo u tom vremenskom razdoblju Josip otkriva Marijinu trudnoću i njegova je ljubav stavljena na tešku kušnju. U takvoj situaciji, koja bi dovela do raskida zaruka, Zakon je predlagao dva moguća rješenja: ili pravni čin javnog karaktera, kao što je izvođenje žene pred sud, ili privatni čin, kao što je uručivanje ženi pisma kojim je se otpušta.

Josip ne traži dodatne dokaze, vjeruje.

Matej naziva Josipa „pravednikom“ (zaddiq), odnosno čovjekom koji živi po Zakonu Gospodnjem, koji iz njega crpi nadahnuće u svakoj situaciji svoga života. Stoga Josip, slijedeći Božju riječ, postupa promišljeno: ne dopušta da ga preplave instinktivni osjećaji i strah da primi Mariju u svoj dom, već radije pušta da ga vodi Božja mudrost. Odlučuje otpustiti Marije potajice i bez buke, to jest u četiri oka (usp. Mt 1, 19). Ta mu njegova mudrost omogućuje da ne pogriješi i da bude otvoren i poslušan Gospodinovom glasu, koji u njemu odzvanja kroz san.

Tako Josip iz Nazareta podsjeća na drugog Josipa, Jakovljeva sina, prozvanoga „gospodar snova“ (usp. Post 37, 19), kojeg je otac jako volio i kojega su braća jako mrzila, a Bog ga je uzvisio ustoličivši ga na dvoru faraonovu.

O čemu pak sanja Josip iz Nazareta?

Sanja o čudu koje Bog čini u Marijinu životu, a također o čudu koje čini u njegovom vlastitom životu: preuzeti na sebe jedno očinstvo sposobno čuvati, štititi i prenositi materijalnu i duhovnu baštinu. Krilo njegove zaručnice bremenito je Božjim obećanjem, obećanjem koje nosi ime u kojem je svima dana sigurnost spasenja (usp. Dj 4, 12)

U snu Josip čuje ove riječi: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Suočen s tom objavom, Josip ne traži dodatne dokaze, vjeruje. Josip vjeruje Bogu, prihvaća Božji san o njegovu životu i životu njegove zaručnice. Tako ulazi u okrilje milosti onih koji umiju živjeti Božje obećanje s vjerom, nadom i ljubavlju.

Za sve to vrijeme Josip ne izgovara ni jednu jedinu riječ, nego vjeruje, nada se i ljubi. Ne izražava se „riječima prosutim u vjetar“, već konkretnim djelima. On pripada onom soju ljudi koje apostol Jakov naziva „vršiteljima Božje riječi“ (usp. Jak 1, 22), onima koji je provode u djelo, čine je opipljivom, pretaču je u život. Josip vjeruje Bogu i poslušan je njegovoj riječi: „Njegova duhovna budnost za Boga… spontano postaje poslušnost“ (BENEDIKT XVI., Isusovo djetinjstvo, Milano-Vatikan 2012., 57).

Braćo i sestre, molimo i mi Gospodina za milost da više slušamo nego govorimo, da sanjamo Božje sne i da odgovorno prihvaćamo Krista koji, od trenutka našega krštenja, živi i raste u našemu životu.

Cijelo obraćanje možete pročitati na stranici IKA-e.