Na Sedmu nedjelju kroz godinu, u prigodi Jubileja đakonâ, mons. Rino Fisichella, proprefekt Dikasterija za evangelizaciju, predsjedao je svetom misom u vatikanskoj bazilici. U nastavku donosimo dio teksta homilije koju je pripremio Sveti Otac, a pročitao mons. Rino Fisichella.

U homiliji je Sveti Otac razmišljao o besplatnosti kao temeljnoj dimenziji kršćanskog života koja se postiže: opraštanjem, nesebičnim služenjem i zajedništvom:

Navještaj oproštenja bitna je zadaća đakona. To je, naime, nezaobilazan element svakog crkvenog hoda i preduvjet svakog ljudskog suživota. Isus nam pokazuje potrebu i važnost toga kada kaže: „Ljubite svoje neprijatelje“ (Lk 6, 27).

Oprostiti, dakle, znači pripremiti gostoljubiv, siguran dom za budućnost, u nama samima i u našim zajednicama. A đakon, osobno urešen službom koja ga vodi na periferije svijeta, obvezuje se vidjeti – i poučavati druge da vide – u svima, pa i u onima koji griješe i nanose patnju, sestru i brata koji su ranjeni u duši, i stoga više nego itko drugi trebaju pomirenje, vodstvo i pomoć.

Vaše poslanje, u kojem vas se uzima iz društva kako bi se ponovno u njega vratili i učinili ga sve gostoljubivijim mjestom i otvorenim za sve.

I dolazimo do druge točke: nesebičnog služenja. Gospodin, u Evanđelju, to opisuje rečenicom koja je i jednostavna i jasna: „Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu“ (Lk 6, 35).

U mnogim odlomcima Evanđelja Isus govori o sebi u tom svjetlu. To čini u razgovoru s Filipom, u dvorani Posljednje večere, nedugo nakon što je oprao noge Dvanaestorici, kad kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14, 9). Kao i kada uspostavlja euharistiju, izjavljujući: „ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22, 27). Ali već prije toga, na putu za Jeruzalem, dok su njegovi učenici raspravljali među sobom o tome tko je najveći, on im je objasnio da „Sin Čovječji […] nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (usp. Mk 10, 45).

Braćo đakoni, vaša besplatnost kojom obavljate svoju službu, kao izraz vašeg posvećenja Kristovoj ljubavi, za vas je prvi navještaj Božje riječi, izvor povjerenja i radosti za one koji vas susreću.

Činite to što je više moguće s osmijehom na licu, bez prigovaranja i bez traženja priznanjâ, u znak uzajamne potpore, također u odnosima s biskupima i prezbiterima, „kao izraz Crkve koja se zalaže oko rasta u službi Kraljevstva prepoznavajući vrijednost svih stupnjeva zaređene službe“ (C.E.I., I Diaconi permanenti nella Chiesa in Italia. Orientamenti e norme, 19 93, 55). Vaše će složno i velikodušno djelovanje tako biti most koji spaja oltar s ulicom, euharistiju sa svakodnevnim životom ljudi; milosrđe će biti vaše najljepše bogoslužje, a liturgija vaše najskromnije služenje.

I dolazimo do posljednje točke: besplatnost kao izvor zajedništva. Davati ne tražeći ništa zauzvrat ujedinjuje, stvara veze, jer izražava i jača zajedništvo koje nema druge svrhe osim darivanja samoga sebe i dobra ljudi. Sv. Lovro, vaš zaštitnik, kada su tužitelji zatražili od njega da im preda blago Crkve, pokazao im je siromahe i rekao: „Evo našeg blaga!“  Tako se gradi zajedništvo: govoreći braći i sestrama, riječima, ali prije svega djelima, osobno i kao zajednica: „vi ste nam važni“, „volimo vas“, „želimo da budete dio našeg puta i našega života“.

Sv. Lovro, vaš zaštitnik, kada su tužitelji zatražili od njega da im preda blago Crkve, pokazao im je siromahe i rekao: „Evo našeg blaga!“

Tako vaše poslanje, u kojem vas se uzima iz društva kako bi se ponovno u njega vratili i učinili ga sve gostoljubivijim mjestom i otvorenim za sve, jedan je od najljepših izraza sinodalne i Crkve „u izlasku“.

Ređenjem se ne uzdiže nego silazi

Uskoro će se neki od vas, primanjem sakrament Reda, „spustiti“ u stupnjevima službe. Namjerno kažem i ističem da će se oni „spustiti”, a ne da će se „uzdići“, jer se ređenjem ne uzdiže, nego silazi, postaje malen, spušta se i ogoljuje. Da upotrijebimo riječi sv. Pavla, u služenju čovjek napušta „zemaljskog čovjeka“ i u ljubavi se zaodijeva „nebeskim čovjekom“ (usp. 1 Kor 15 ,45-49).