„Riječ je o tome da mu dopustimo da ukloni mrlje i zacijeli rane koje su nam možda u životu nanesene, te da predano radimo tome da nam život procvate u svoj svojoj ljepoti, sve do punine ljubavi, jedinog izvora istinske sreće“, poručio je papa Lav XIV. vjernicima na Prvu korizmenu nedjelju 22. veljače s prozora svoje radne sobe u Apostolskoj palači.
Na Prvu korizmenu nedjelju, Evanđelje nam govori o Isusu koji, vođen Duhom, odlazi u pustinju gdje ga đavao kuša (usp. Mt 4, 1-11).
Propostivši četrdeset dana osjeća težinu svoje ljudskosti: na tjelesnoj razini glad, a na duhovnoj đavlove napasti.
Doživljava isti umor koji svi mi doživljavamo na svom životnom putu i, odupirući se đavlu, pokazuje nam kako se othrvati njegovim obmanama i zamkama.
Angelus, 22. veljače 2026. / Foto: VINCENZO LIVIERI/REUTERS
Tom Riječi života liturgija nas poziva gledati na korizmu kao na svjetlom obasjan put u kojem molitvom, postom i milostinjom možemo obnoviti našu suradnju s Gospodinom u stvaranju jedinstvenog remek-djela našega života.
Riječ je o tome da mu dopustimo da ukloni mrlje i zacijeli rane koje su nam možda u životu nanesene, te da predano radimo tome da nam život procvate u svoj svojoj ljepoti, sve do punine ljubavi, jedinog izvora istinske sreće.
To je, zasigurno, zahtjevno putovanje i u opasnosti smo da se obeshrabrimo ili da se damo zavesti manje zahtjevnim putovima ispunjenja, kao što su bogatstvo, slava i moć (usp. Mt 4, 3-8).
Oni – a to su bile također napasti kojima je bio kušan Isus – tek su mizerni nadomjesci za radost za koju smo stvoreni i na kraju nas neizbježno ostavljaju vječito nezadovoljnima, nemirnima i praznima.
Zato je sveti Pavao VI. učio da pokora ne samo da ne osiromašuje našu ljudskost, već je obogaćuje, pročišćuje i jača u jednom hodu prema horizontu koji ima „za cilj ljubav i predanje Gospodinu“ (Apostolska konstitucija Paenitemini, 17. veljače 1966., I).
Angelus, 22. veljače / Foto: VINCENZO LIVIERI/REUTERS
Pokora, naime, dok nas čini svjesnima naših ograničenja, daje nam snagu da ih prevladamo i da, uz Božju pomoć, iskusimo sve snažnije zajedništvo s njim i jedni s drugima.
U ovom milosnom vremenu velikodušno je prakticirajmo, zajedno s molitvom i djelima milosrđa: stvorimo prostora za tišinu, ugasimo nakratko televizore, radio i pametne telefone.
Razmišljajmo nad Božjom riječi, pristupajmo sakramentima; slušajmo glas Duha Svetoga koji nam govori u našim srcima i slušajmo jedni druge, u obiteljima, na radnim mjestima i u svojim zajednicama.
Posvetimo vrijeme onima koji su sami, posebno starijima, siromašnima i bolesnima. Odrecimo se suvišnog i podijelimo ono što uštedimo s onima koji nemaju ni ono najnužnije. Tada će, kako kaže sveti Augustin, „naša molitva, prikazana u poniznosti i ljubavi, u postu i milostinji, u umjerenosti i oprostu, dajući dobre stvari i ne uzvraćajući one loše, kloneći se zla i čineći dobro“ (Sermo 206, 3), doprijeti do neba i dati nam mir.
Djevici Mariji, Majci koja vazda pomaže svojoj djeci u kušnjama, povjerimo naš korizmeni hod.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre!
Prošle su već četiri godine od početka rata protiv Ukrajine. Na srcu su mi i dalje dramatične prilike koje se odvijaju pred očima svih: koliko samo žrtava, koliko uništenih života i obitelji, koliko razaranja, koliko neizrecive patnje! Svaki je rat doista rana nanesena čitavoj ljudskoj obitelji: ostavlja za sobom smrt, pustošenje i trag boli koji ostavlja ožiljke generacijama.
Mir se ne smije odgađati: to je hitna potreba koja mora pronaći mjesta u srcima i pretočiti se u odgovorne odluke. Zato snažno ponavljam svoj apel: neka oružje utihne, neka bombardiranja prestanu, neka se bez oklijevanja postigne primirje i neka se ojača dijalog kako bi se utrlo put miru!
Pozivam sve da se ujedine u molitvi za izmučeni ukrajinski narod i za sve one koji pate zbog ovog rata i svih sukoba u svijetu, kako bi u našim danima zasjao toliko očekivani dar mira.