Budi dio naše mreže

Liturgija i život moraju se spojiti, dopuštajući da život prodre u molitvu

U vazmenom vremenu utjecaj izvanredne zdravstvene situacije na molitvu u Crkvi iznio je na vidjelo, više nego ikad, poteškoće prihvaćanja liturgijske reforme. Papa Franjo, molitvom na velikom pustom trgu i Putem križa, uzdrmao je nepopravljivo prevladane scenarije.

/ dt

Možda ni u jednom drugom slučaju kao u vazmenom tjednu, liturgija dolazi u središte pozornosti – i ne samo pozornosti vjernika. Na poseban način, pak, u Vazmenom trodnevlju. Ove godine, dramatično neviđena situacija koja je u protekla dva mjeseca poremetila naše navike i običaje, ubrizgavajući strah i nesigurnost u vene naše svakodnevice, dovela je do implozije već umornih “liturgijskih ravnoteža” koje su garantirale da će se sve ponoviti na ustaljeni mehanički način. To što su crkve postajale sve praznije, činilo se nebitnim, piše katolička liturgičarka prof. dr. sc. Marinella Perroni, a prijevod teksta donosi Fratellanza umana.

Ako će ova tako bolna kušnja imati nešto reći Crkvama, promišljanje treba krenuti upravo od liturgije. Nije slučajno, s druge strane, da je prvi dokument Drugog vatikanskog koncila bio onaj o liturgijskoj reformi. Kao što nije slučajno da smo u ovim mjesecima, tijekom kojih smo svi bili preplavljeni težinom nezamislivoga, vidjeli kako se svašta događa upravo glede liturgije. Za dodatno svjedočanstvo onoga što je već neko vrijeme bilo jasno, odnosno da se za Katoličku crkvu, nažalost, liturgijsko iskustvo svodi isključivo na slavljenje mise. Povrh svega, međutim, kao svjedočanstvo kako se tvrdokorni otpor recepciji Drugog vatikanskog koncila i njegovim eklezijološkim očekivanjima glede službi i ekumenizma snažno odražava u nesposobnosti da se spoji lex orandi i lex credendi unutar vremena i prostora sekularnog grada.

Iz Rima, međutim, Franjo nije govorio svijetu, već je govorio sa svijetom

Ovo nije mjesto za istraživanje razloga zbog kojih je Katoličkoj crkvi tako teško napustiti oblik kostantinovske Crkve i tridentinski liturgijski model te tvrdoglavo preferira posvjetovniti se, negoli se obnoviti. Dovoljno je reći kako se ona još uvijek pokazuje utvrđenom, kad je riječ o institucijama, u jednom gotovo djetinjem tumačenju evanđeoskog non prevalebunt i paralizirana odbijanjem da posluša one hrabre i dalekovidne teologe koji, već duže vremena, ukazuju na putove kojima valja ići kako bismo se otvorili budućnosti.

Upravo u tom kontekstu Franjo je preuzeo na se, tijekom korizme i posebno tijekom Vazmenog trodnevlja, sav teret liturgije koja je suočena s vlastitim odgovornostima. Njegov je lik bio dominantan. Zacijelo, zbog vertikalnog rimskog centralizma poduprtog vatikanskom komunikacijskom snagom, ali i zbog njegove osobne duhovne veličine. Potvrdili su to patetični pokušaji oponašanja od strane pojedinih biskupa koji su, nakon što su obrisali prašinu s pluvijala i mitri iz doba borbe za investiture, pokušali također zauzeti scenu, ali s malo uspjeha. Iz Rima, međutim, Franjo nije govorio svijetu, već je govorio sa svijetomi njegove geste, iako ponekad ne posve lišene srednjovjekovnih priziva, uspjele su utjeloviti psihodramu u koju je čitav svijet zapao posljednih mjeseci.

Za Franju slaviti znači intenzivno moliti i on tako uspijeva uključiti ne samo one prisutne, nego i milijune i milijune onih virtualno prisutnih

Valja reći da nisu svi vjernici još uvijek stekli sposobnost (ili u primjerenoj situaciji) primijeniti različite smjernice koje su im pružile lokalne Crkve kako bi postali subjektima sposobnima za slavljenje Uskrsa u svojim kućama i u svojim obiteljima. I tako je tri puta papa Franjo morao ispuniti ogromnu prazninu Bazilike svetog Petra i udahnuti život u beživotnu teatralnost euharistijskog slavlja sačinjenog od previše predmeta, previše pokreta i previše gesta počasti. Da nije bilo Pape, umornog i poodmakle dobi, ali nesavladivog, scena bi bila nadrealna, poput neke vrste teatra u kojem je mala šačica “limenih vojničića”, držeći se mjera društvene distance, ali rigorozno hijerarhijski poredanih, pretendirala predstavljati svo crkveno tijelo.

Srećom, za Franju slaviti znači intenzivno moliti i on tako uspijeva uključiti ne samo one prisutne, nego i milijune i milijune onih virtualno prisutnih. Franjo uspijeva biti televizičan bez uporabe scenografskih stretegija, naprotiv, čini suvišnom i pomalo smiješnom svaku scenografiju. Euharistijskom slavlju utiskuje karakter jedne robusne duhovnosti, one ignacijanske, za koju duboka osobna pobožnost ne završava nikad u oblicima nezdravog pijetizma. Ton njegovih riječi, ali i njegove šutnje, čine da nitko ne može jednostavno biti prisutan, već da se svatko osjeća pozvanim sudjelovati.

Liturgija i život su se spojili dopuštajući da život prodre u molitvu

Dvaput je, potom, bezbrojni virtualni narod koji je sudjelovao na papinim slavljima iskusio mogućnost da izađe iz hrama i da pretvori trg u mjesto liturgijskog slavlja koje nije bilo misa. Konačno, liturgija i život su se spojili, ne umjetno, kao u unaprijed pripremljenim molitvama koje se “recitiraju” mehaničkim ponavljanjem, nego dopuštajući da život prodre u molitvu, i ne samo to, nego i da molitva izvire iz života.

Dugim trenutkom molitve planetarnog značaja 27. ožujka Papa isusovac nije pretendirao ispuniti prazninu Trga svetoga Petra nego je učinio da odsutnost svih bude doživljena kao prisutnost svakoga, pretvarajući ga u mjesto gdje se sabrala tjeskoba svijeta i s kojeg se vinula prošnja. Navečer na Veliki Petak, potom, Franjo nije “predvodio”, nego je sudjelovao na Putu križa, okupljajući u svom liku sve vjernike i nevjernike koji su odavno naučili ponovno proživljavati tu drevnu pobožnost. Učinio je to dajući konačno riječ onima koji, u jednom podzemlju povijesti poput zatvora, žive putove boli i nade u tijelu i krvi, putove koji su, poput biblijskih psalama, već sami po sebi molitva. K tome, autoritetu tih riječi, konačno ne “posuđenih”, Franjo nije htio dodati ni jednu riječ: ta njegova šutnja bila je gesta učinjena naučiteljskim autoritetom, o kojoj se, ne iznenađuje, bojimo govoriti, jer radikalno dovodi u pitanje tipično klerikalnu uporabu/zlouporabu riječi tijekom naših liturgija.

Naše su bake govorile da Bog “šalje hladnoću ovisno o odjeći koju imamo”, ali, možda se također može reći kako Bog “šalje odjeću ovisno o hladnoći”: Katoličkoj crkvi koja već predugo živi imbalzamirana slavlja Papa isusovac u poodmakloj dobi sugerira da može opet krenuti naprijed samo polazeći od života: ako se litugija izgubi u formulama i počastima, ona gubi svoju izvornu funkciju i rađajuću snagu.

Dr. sc. Marinella Perroni, teologinja je, profesorica, osnivačicom i prva predsjednica Koordinacije katoličkih teologinja u Italiji. Marinella je rođena u Rimu 1947. U glavnom gradu Italije je i doktorirala teologiju na Papinskom sveučilištu Svetoga Anzelma gdje danas i radi kao profesorica Novoga zavjeta. Jedna je od osnivačica Koordinacije katoličkih teologinja te njezina prva predsjednica od 2003. do 2014. Objavila je veliki broj znanstvenih članaka od kojih mnogi promiču prava i položaj žena u Crkvi i društvu.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja