Papa Franjo je 30. rujna 2023. ujutro na Trgu svetog Petra imenovao 19 biskupa i dvojicu prezbitera kardinalima Katoličke Crkve. Među njima je bio bivši generalni prior Reda svetog Augustina i biskup Chiclaya, tadašnji prefekt Dikasterija za biskupe mons. Robert Francis Prevost, OSA, sadašnji papa Lav XIV.

Upravo je on u ime svih novih kardinala uputio prigodnu riječ. U kratkom obraćanju rekao je da je „osnovna stvar za svakog Kristova učenika poniznost“, znajući da je nova zadaća koju je Papa povjerio novim kardinalima „poziv na poniznost“.

S obzirom da je uskoro počinjala Biskupska sinoda, kardinal Prevost je istaknuo da je „sinodalna Crkva, koja zna slušati svakoga, put ne samo osobnog življenja vjere, nego i rasta u istinskom kršćanskom bratstvu“ te da je „Crkva u potpunosti takva samo kada istinski sluša i kada hoda kao Novi Božji narod u svojoj divnoj raznolikosti, neprestano iznova otkrivajući svoj krsni poziv da pridonese širenju Evanđelja i Kraljevstva Božjega“.

Na kraju je tadašnji prefekt Dikasterija za biskupe papu Franju zamolio da moli za nove kardinale, da bi „doprinijeli da vrata sveopće Crkve budu spremnija za otvaranje, spremnija za prihvaćanje, sposobnija za slušanje svih“.

Prigodom konzistorija, Ured Generalne kurije augustinaca imao je povlasticu mirno popričati s tada novoienovanim kardinalom, upoznati se s njegovim radom kao prefekta, njegovom vizijom biskupstva, izazovima s kojima se Crkva danas suočava, kao i manje poznatim aspektima njegova života, poput ljubavi prema tenisu, čitanju, dugim šetnjama i dužim razgovorima s prijateljima.

Razgovor prenosimo u cijelosti.

Nadbiskupe Prevoste, u siječnju 2023. čuli smo vijest da Vas papa Franjo imenuje prefektom Dikasterija za biskupe. Kako ste dočekali tu vijest?

Činjenica da me papa Franjo zamolio da prihvatim ovo poslanje bila mi je iznenađenje. Bio sam dio Dikasterija nekoliko godina – od 2020. – i kad mi je rekao da „razmišlja o toj mogućnosti“, rekao sam Svetom Ocu: „Znate da sam jako sretan u Peruu. Bilo da me odlučite imenovati ili me ostaviti gdje jesam, bit ću sretan; ali ako me zamolite da preuzmem novu ulogu u Crkvi, prihvatit ću.“

To je zbog mog zavjeta poslušnosti. Uvijek sam činio ono što se od mene tražilo, bilo u Redu bilo u Crkvi.

I tada mi je rekao: „Moli se da donesem dobru odluku“. I eto… Ostalo se već zna… Čast je dobiti ovaj mandat, ali, iskreno, teško mi je nakon toliko godina, više od 20 godina u Peruu, otići iz Chiclaya gdje sam bio sretan radeći ono što sam radio.

Dakle, sada sam opet u Rimu, gradu koji mi je očito jako poznat. Svakog dana si govorim: „Gospodine, sve je ovo u tvojim rukama. Daj mi milost koja mi je potrebna da ovaj zadatak dovedem do uspješnog završetka.“ I kao što sam pokušavao činiti tijekom svoga redovničkog života, rekao sam: „Da, nastavi s velikom avanturom biti Kristov nasljedovatelj.“

Kakav je svakodnevni život u Dikasteriju?

Dio službe Svetoga Oca je odgovornost imenovanja biskupa. Treba izabrati tko će biti pozvan da bude jedan od nasljednika apostola. S jedne strane, moj „posao“, ako hoćete, ili moje služenje Svetom Ocu i Crkvi je pomoći u tom procesu prepoznavanja, izbora dobrih kandidata za biskupe u različitim dijelovima svijeta.

Ne u svima, naravno, jer u nekima taj posao obavlja Dikasterij za evangelizaciju. Stoga bi se moglo reći da je izbor biskupa značajan vid mog rada.

S druge strane, jedna od glavnih dužnosti prefekta je pratiti biskupe, muškarce zaređene za biskupe, kako oni kao svećenici stječu iskustvo i napreduju na putu Gospodnjem. To zahtijeva da prije svega budemo uz njih i tražimo učinkovitije načine da pastiri Božjeg naroda znaju da nisu sami.

U tu smo svrhu ove godine nastavili s tečajem za nove biskupe koji se obično održava svakog rujna ovdje u Svetoj Stolici. Također nudimo duhovne vježbe i trajnu formaciju koja im može pomoći u upravljanju i brizi za svećenstvo u specifičnim poteškoćama koje se pojave.

Što biste rekli, koja je temeljna osobina neophodna da bi netko bio dobar biskup?

Biti dobar pastir znači moći ići rame uz rame s Božjim narodom i živjeti blizu njega, a ne biti izoliran.

Papa Franjo je to vrlo jasno rekao u brojnim prilikama. Ne želi biskupe koji žive u palačama. Želi biskupe koji žive u odnosu s Bogom, sa svojom braćom biskupima, sa svećenicima i naročito s Božjim narodom na način koji odražava suosjećanje i ljubav Kristovu, stvarajući zajednicu, učeći živjeti što znači biti dio Crkve na cjelovit način, a to zahtijeva mnogo slušanja i dijaloga.

papa Franjo u Aziji i Oceaniji – susret s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i katehistima u katedrali u Jakarti / Foto: REUTERS/YASUYOSHI CHIBA

Nalazimo se gotovo na pragu otvaranja sljedeće Sinode o sinodalnosti, što znači prepoznavanje važnosti te uloge unutar Crkve.

Biskup, dakle, mora imati mnoge vještine.

Mora znati vladati, upravljati, organizirati i znati postupati s ljudima. Ali ako bih morao istaknuti jednu osobinu iznad svih ostalih, to je da mora naviještati Isusa Krista i živjeti vjeru tako da vjernici u njegovu svjedočanstvu vide poticaj da žele biti sve aktivniji dio Crkve koju je sam Isus Krist utemeljio. Kratko rečeno: pomoći ljudima da upoznaju Krista kroz dar vjere.

Nekoliko sati nakon što ste imenovani kardinalom, što biste rekli, koji su glavni izazovi s kojima se Crkva danas suočava u širenju evanđelja društvu koje sve manje vjeruje?

Poslanje Crkve je isto već 2000 godina, kada je Isus Krist rekao: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19).

Moramo naviještati radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem i istovremeno razumijevati što je Crkva u svojoj općoj stvarnosti.

Ovo je jedna od stvari koje sam naučio dok sam bio generalni prior augustinaca i to je sigurno bio odličan temelj za ulogu koju sada imam. Mnogo je različitih kultura, mnogo različitih jezika, mnogo različitih okolnosti diljem svijeta na koje Crkva odgovara.

Svjetski dan mladih u Lisabonu 2023. / Foto: IKA

Dakle, kada nabrajamo svoje prioritete i važemo izazove koji su pred nama, moramo biti svjesni da hitne potrebe Italije, Španjolske, Sjedinjenih Država, Perua ili Kine, primjerice, gotovo sigurno nisu iste osim u jednoj stvari: temeljni izazov koji nam je Krist ostavio da propovijedamo Evanđelje, i to je posvuda isto. Prioriteti pastoralnog rada uvijek će biti različiti od mjesta do mjesta, ali prepoznavanje velikog bogatstva različitosti unutar Božjeg naroda je izuzetno korisno jer nas čini osjetljivijim kada dođe vrijeme da im bolje pružimo ruku i odgovorimo na ono što oni očekuju od nas.

Kako možemo provoditi „novu evangelizaciju“ – to je tema o kojoj govore svi nedavni pape – naročito na Zapadu, gdje ima sve manje zvanja, i gdje se čini da su mladi ljudi sve više odvojeni od onoga što im Crkva može ponuditi?

Vratimo se na Svjetski dan mladih u Lisabonu. Ondje sam imao povlasticu pratiti papu Franju i mogao sam vidjeti tisuće mladih ljudi koji traže iskustva koja bi im pomogla živjeti svoju vjeru.

Prije svega, naš prioritet ne može biti traženje zvanja. Naš prioritet mora biti živjeti radosnu vijest, živjeti Evanđelje, dijeliti entuzijazam koji se rađa u našim srcima i u našim životima kada doista otkrijemo tko je Isus Krist.

Kad hodamo s Kristom, u zajedništvu jedni s drugima, u prijateljstvu s Gospodinom, kada shvaćamo koliko je to velik dar, tada dolaze i zvanja.

Istina je da u nekim dijelovima svijeta, iz raznih razloga, sada ima manje zvanja nego u prošlosti. I iako to, naravno, zabrinjava, ne mislim da je to glavni problem. Ako naučimo bolje živjeti svoju vjeru i ako naučimo pozivati i uključivati u život Crkve druge, osobito mlade, neka će nam zvanja ipak doći.

kardinal Prevost s vjernicima / Foto: Vatican Media

Štoviše, mislim da na laika moramo gledati kao na laika. To je jedan od mnogih darova koji su se razvili u posljednjih nekoliko godina: otkriti da laici imaju vrlo važnu ulogu u Crkvi.

Sve dok, kako kaže papa Franjo, oni ne preuzmu ulogu svećenstva i ne postanu klerici, te žive svoj vlastiti krsni poziv na ono što znači biti dio Crkve, počinjemo živjeti s većom jasnoćom. Vjerujem da svjedočanstvo redovničkog života, iako bi ga u budućnosti moglo biti sve manje, još uvijek ima kapitalnu vrijednost zbog značenja posvećenja, potpunog predanja vlastitog života Gospodinu i služenja drugima. Svećeništvo ima, i dalje će imati, vrlo važnu ulogu u životu Crkve i svih vjernika.

Stoga bih rekao da razvijanje potpunijeg razumijevanja Crkve i nastavak življenja te službe – službe svećeništva – s ogromnom mudrošću koju sadrži, može nam pomoći da se bolje suočimo s problemima koji bi mogli biti pred nama i da ojačamo uvjerenje da ipak idemo naprijed, da Gospodin ne napušta svoju Crkvu. Ni jučer, ni danas, ni sutra. Osobno živim ovu stvarnost s velikom nadom.

Po vašem mišljenju, kako se može postići jedinstvo unutar različitosti?

To je pravi izazov, pogotovo kada je polarizacija postala način djelovanja u društvu koje, umjesto da traži jedinstvo kao temeljni princip, ide iz krajnosti u krajnost.

Ideologije su stekle veću snagu od stvarnog iskustva čovječanstva, vjere, stvarnih vrijednosti po kojima živimo.

Neki pogrešno tumače jedinstvo kao jednoobraznost: „Morate biti isti kao mi.“ Ne, to je nemoguće. No ni različitost se ne može shvatiti kao način življenja bez kriterija i reda. Ovi potonji gube iz vida činjenicu da se od samog stvaranja svijeta dar prirode, dar ljudskog života, dar toliko različitih stvari koje zapravo živimo i slavimo, ne može održati tako da stvaramo vlastita pravila i radimo stvari samo na svoj način.

To su ideološke pozicije. Kad ideologija postane gospodar mog života, tada više ne mogu razgovarati niti surađivati s drugom osobom jer sam već odlučio kako će stvari biti. Zatvoren sam za susret i, kao rezultat toga, preobrazba se ne može dogoditi.

A to se može dogoditi bilo gdje u svijetu po bilo kojem pitanju. Zato je, očito, vrlo izazovno biti Crkva, biti zajednica, biti braća i sestre.

Kako vam lik svetog Augustina pomaže u svakodnevnom životu?

sv. Augustin / Foto: Depositphotos

Kada razmišljam o svetom Augustinu, o njegovoj viziji i shvaćanju što znači pripadati Crkvi, jedna od prvih stvari koja mi dolazi na um je ono što on kaže:

Ne možete reći da ste Kristov sljedbenik, a niste dio Crkve. Krist je dio Crkve. On je Glava.

Dakle, ljudi koji misle da mogu slijediti Krista „na svoj način“, a da nisu dio tijela, nažalost žive na iskrivljen način stvarno autentično iskustvo. Nauk svetog Augustina dotiče svaki dio života i pomaže nam živjeti u zajedništvu.

Jedinstvo i zajedništvo bitne su karizme života Reda i temeljni dio razumijevanja što je Crkva i što znači biti u njoj.

Što biste mogli reći sjemeništarcima koji u svom formativnom razdoblju dožive trenutak slabosti ili sumnje u sebe i svoj poziv?

Mislim da bih najprije rekao riječi koje je Krist toliko puta ponovio u Evanđelju: „Ne bojte se.“ Gospodin zove – i njegov je poziv istinit. Nemojte se bojati reći Da. Nemojte se bojati otvoriti svoje srce mogućnosti da vas Gospodin poziva na redovnički život, ili na augustinski život, ili na svećeništvo, ili na druge oblike služenja u Crkvi.

Sjećam se da nas je, kada sam bio novak, posjetio jedan stariji subrat i jednostavno rekao jednu riječ koja mi još uvijek odjekuje: ustraj. Moramo moliti za tu ustrajnost jer nitko od nas nije izuzet od teških trenutaka, bilo da smo u braku, samci ili augustinci.

Ne smijemo odustati kod prve poteškoće jer inače, a to je važno, nikada nećemo nikamo stići u životu.

Ustrajnost je veliki dar koji nam je Gospodin spreman dati. Ali moramo ju naučiti prihvatiti i učiniti dijelom svog života, da bismo bili jaki. To je jedan od onih darova koji se izgrađuju tijekom vremena, na početku u malim kušnjama koje nam pomažu da budemo jači, da možemo nositi križ kada postane teži. Pomaže nam da krenemo naprijed, a zatim nas tjera da napredujemo.

Za kraj, što volite raditi kada imate slobodnog vremena?

Smatram se prilično amaterskim tenisačem. Otkako sam napustio Peru imao sam nekoliko prilika za treninge pa se veselim povratku na teren [smijeh]. Ovaj novi posao zasada mi baš i nije ostavio mnogo slobodnog vremena za to.

tenis / Foto: Depositphotos

Također jako uživam u čitanju, dugim šetnjama i putovanjima – gledati i uživati u novim i različitim mjestima. Volim se opustiti s prijateljima i upoznati širok spektar različitih ljudi. Različiti ljudi mogu uvelike poboljšati naše živote.

I, da budem iskren, jedan od najvećih darova koje sam dobio u ovom životu kao augustinac, sastoji se u tomu da imam brojnu zajednicu izgrađenu na sposobnosti da s drugima dijelimo ono što nam se događa, da budemo otvoreni prema drugima. Dar prijateljstva vraća nas samom Isusu. Lijepo je moći razvijati autentična prijateljstva u životu. Bez sumnje, prijateljstvo je jedan od najdivnijih darova koje nam je Bog dao.