Započinjemo danas ciklus kateheza koje će se odvijati tijekom čitave Jubilarne godine. Tema je „Isus Krist naša nada“: On je, naime, odredište našeg hodočašća i On sâm je put kojim nam je ići.

U prvom dijelu obrađivat će se Isusovo djetinjstvo o kojem nam pripovijedaju evanđelisti Matej i Luka (usp. Mt 1-2; Lk 1-2). Evanđelja djetinjstva govore o djevičanskom začeću Isusa i njegovom rođenju iz Marijina krila; podsjećaju na mesijanska proroštva koja se ostvaruju u njemu i govore o zakonskom očinstvu Josipa, koji Božjeg Sina „ucjepljuje“ u „deblo“ Davidove kraljevske loze.

On je, naime, odredište našeg hodočašća.

Isus nam je predstavljen kao novorođenče, dijete i adolescent, podložan svojim roditeljima i istodobno svjestan da je sav posvećen Ocu i njegovu Kraljevstvu. Razlika između dvojice evanđelista je u tome što dok Luka prepričava događaje onako kako ih Marija vidi, Matej to čini kroz oči Josipa, inzistirajući na očinstvu koje je bez presedana.

Matej svoje Evanđelje i cijeli novozavjetni kanon otvara „rodoslovljem Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova“ (Mt 1, 1). Riječ je o popisu imena koja su već prisutna u hebrejskim spisima, da bi se pokazala istina povijesti i istina ljudskog života. Naime, „Gospodinovo rodoslovlje sastoji se od istinite povijesti, gdje ima nekih imena koja su u najmanju ruku problematična i naglašava se grijeh kralja Davida (usp. Mt 1, 6).

Sve, ipak, završava i cvate u Mariji i u Kristu.

Sve, ipak, završava i cvate u Mariji i u Kristu (usp. Mt 1, 16)“ (Pismo o obnovi studija povijesti Crkve, 21. studenog 2024.). Javlja se, nadalje, istina ljudskog života koja prelazi s jednog naraštaja na drugi predajući tri stvari: ime koje sadrži jedinstveni identitet i poslanje; pripadnost jednoj obitelji i jednom narodu; i, na kraju, prianjanje vjerom uz Boga Izraelova.

Genealogija je književna vrsta, odnosno forma prikladna za prenošenje vrlo važne poruke: nitko sam sebi ne daje život, nego ga prima na dar od drugih; u ovom slučaju je riječ o izabranom narodu i onaj tko nasljeđuje polog vjere od otaca, u prenošenju života djeci, predaje im također vjeru u Boga.

Međutim, za razliku od rodoslovlja Starog zavjeta, gdje se pojavljuju samo muška imena, jer u Izraelu otac daje ime sinu, u Matejevu popisu među Isusovim precima pojavljuju se i žene. Nalazimo ih pet: Tamaru, Judinu snahu koja se, nakon što je ostala udovica, pretvarala da je bludnica kako bi osigurala potomstvo svom mužu (usp. Post 38); Rahaba, bludnica iz Jerihona koja omogućuje židovskim uhodama da uđu u obećanu zemlju i osvoje je (usp. Još 2); Ruta, Moapka koja, u istoimenoj knjizi, ostaje vjerna svojoj svekrvi, brine se za nju i postat će prabaka kralja Davida; Bat-Šeba, s kojom David čini preljub i koja mu, nakon što je ovaj dao ubiti njezina muža, rađa Salomona (usp. 2 Sam 11); i, konačno, Marija iz Nazareta, žena Josipova, iz kuće Davidove: od nje se rodio Mesija, Isus.

Prve četiri žene ne povezuje to što su grešnice, kako se ponekad govori, već to što su strankinja u izraelskom narodu. Ono što Matej iznosi na vidjelo jest da, kao što je napisao Benedikt XVI., „po njima… u Isusovo rodoslovlje ulazi svijet pogana, njegovo poslanje prema Židovima i poganima postaje vidljivo“ (Isusovo djetinjstvo, Milano-Vatikan 2012., 15).

Marija dobiva poseban značaj: ona označava novi početak, ona sama je novi početak.

Dok se četiri prethodne žene spominju uz muškarca kojeg su rodile ili muškarca koji im je otac, Marija dobiva poseban značaj: ona označava novi početak, ona sama je novi početak, jer u njezinoj povijesti protagonist rađanja nije više ljudsko stvorenje, nego je to sam Bog.

To se jasno vidi iz glagola „rođen je“: „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1, 16). Isus je Davidov sin, kojeg je Josip ucijepio u tu kraljevsku lozu i predodređen da bude Mesija Izraela, ali on je također sin Abrahama i žena strankinja te je, dakle, predodređen stoga da bude „Svjetlo pogana“ (usp. Lk 2, 32) i „Spasitelj svijeta“ (Iv 4, 42).

Cijelu katehezu pročitajte na IKA-i.