Priznanje, koje je prvi put objavilo Lurdsko svetište 16. travnja ove godine, označilo je vrhunac 16 godina medicinskog, kanonskog i pastoralnog istraživanja. Antoniette, majka i aktivna župljanka iz Basilicate u južnoj Italiji, živjela je s tom bolešću nekoliko godina kada je 2009. otputovala u Lurd.

Željela sam ići u Lurd još od djetinjstva.

Ta se želja ostvarila tog ljeta kada su ona i njezin suprug Antonio otputovali u svetište s talijanskom hodočasničkom udrugom Unitalsi. Stigla je u invalidskim kolicima, boreći se s disanjem i gutanjem.

Drugog dana volonteri svetišta doveli su je do lurdskih bazena. „Molile smo se zajedno. Tada sam čula prekrasan mladi ženski glas kako tri puta govori: ‘Ne bojte se!’“, ispričala je tijekom nedavne konferencije za novinare u Lurdu, prenosi CNA.

Raco je nosila bijeli veo i uniformu lurdskih bolničarki – volonterki njegovateljica kojima pridružuje svakoga ljeta, pomažući bolesnima s istim suosjećanjem koje je nekoć iskazivano njoj.

Antoniette Raco / Foto: Sanctuary Notre-Dame of Lourdes Facebook

Opisala je iznenadnu, oštru bol u nogama tijekom uranjanja, kao da su joj „oduzete“. Nije nikome otkrila što se dogodilo tijekom boravka i vratila se kući u invalidskim kolicima.

U tom trenutku, briznula sam u plač i molila za nakane koje sam donijela sa sobom.

Tamo je, u dnevnoj sobi sa suprugom, ponovno čula isti glas koji ju je poticao: „Reci mu! Nazovi ga!“ Poslušavši glas, pozvala je svog supruga i priznala: „Nešto se dogodilo“. U tom trenutku, prvi je put nakon nekoliko godina stajala sama. Svladani emocijama, par se zagrlio i plakao zajedno kad su shvatili da je izliječena.

Iako presretna, Raco u početku nije bila sigurna kako da govori o svom iskustvu. Na kraju se povjerila župniku u svojoj biskupiji Tursi-Lagonegro u Basilicati, koji ju je potaknuo da se podvrgne liječničkoj procjeni.

Ubrzo nakon toga, posjetio ju je lokalni nadbiskup Francesco Nolè, koji je te godine pratio hodočašće, i nakon što je čuo njezinu priču, rekao joj je:

Antonietta, Gospodin je ušao u tvoj dom i dao ti dar – ali to nije samo za tebe. To je za sve nas.

Put do prepoznavanja trajao je više od desetljeća temeljite medicinske procjene i stručnog pregleda.

„Ne postoji lijek za PLS“, primijetio je profesor Vincenzo Silani, vodeći neurolog uključen u istragu. Bio je među onima koji su potvrdili i dijagnozu i neobjašnjivost Racovog oporavka. „Pacijenti su osuđeni na to da im svakim danom bude malo gore.“

Bolest primarna lateralna skleroza zahvaća uglavnom ruke i noge. Mišići su slabi, vrlo ukočeni i zategnuti (spastični), ali ne dolazi do gubitka i trzanja mišića (tzv. fascikulacije). Simptomi obično progrediraju nekoliko godina prije pojave potpunog invaliditeta.

Biskup Jean-Marc Micas iz Tarbesa i Lurda, koji je sudjelovao u znanstvenom procesu bez prava glasanja, pohvalio je strogost i transparentnost medicinskih rasprava. „Ono što me najviše impresioniralo bila je sloboda stručnjaka. Oni nisu tamo da brane neki cilj, već da traže istinu.“

Također je podsjetio sudionike da čuda nikada ne nameću vjeru. „Čak ni Uskrsnuće nije nikoga prisililo da vjeruje“, rekao je. „Čudo je znak – dar koji treba primiti u svjetlu vjere.“