Kristina Šmičić vlasnica je uslužnog obrta Debora Jo koji se bavi katoličkom izdavačkom djelatnošću. Za pokretanje ovoga uslužnog obrta zaslužan je sv. Josip. U nastavku pročitajte njezino svjedočanstvo.

Gdje god da vodiš…

Sveti Josip je već 11 godina moj privatni i poslovni „C.E.O.“ (izvršni direktor) i nikako da mi konačno da poticaj da posvjedočim važnost njegovih zagovora u kulisama mog života…

I danas, posve razumski s dozom nadahnuća i povjerenja da će ispasti kako treba, želim napisati nekoliko rečenica – tek toliko da možda netko prepozna ili obnovi sliku svetoga Josipa kao pravog zaštitnika, umjetnika i majstora!

Moj je ljubavni život bio brodolom. Prva ozbiljna veza završila je njegovim odlaskom u svećenike; drugu ozbiljnu vezu koja je rezultirala zarukama, ja sam prekinula (na Svetoga Josipa radnika)… S 25 godina ostala sam s hrpom upitnika i nereda za čistiti. I sve je to, kad gledam iz ove perspektive, bilo važno za moj rast u karakteru i vjeri, u razlučivanju toga što mi je činiti…

Nakon prvog kraha – Bog je slomljeno srce usmjerio prema poslanju koje traje i danas (SKAC); a nakon drugog kraha, učinio je isto (Debora Jo).

Nakon prvog kraha – Bog je slomljeno srce usmjerio prema poslanju koje traje i danas (SKAC); a nakon drugog kraha, učinio je isto (Debora Jo)… A sve to vrijeme molila sam se svetom Josipu koji je svojim zagovorom korak po korak usmjeravao moj život u pravom smjeru i izgrađivao ga od materijala koje je moglo pretrpjeti sve vremenske uvjete.

Jean François Six piše o drvodjelcima, misleći na svetoga Josipa, da su „drvodjelci postajali oni koji se odlikuju izvrsnom umnom sposobnošću. Ako bi se dogodilo štogod naizgled nerješivo, govorilo bi se: ‘Zar među nama nema kakva drvodjelca, sina drvodjelca?’ (…) Drvodjelci su u toj kulturi bili ono što su u našoj bili izdavači: ljudi otvoreni novim idejama.“

Bol je u našim životima često najčvršći temelj na kojemu se nešto vrijedno može graditi.

Bol je u našim životima često najčvršći temelj na kojemu se nešto vrijedno može graditi. Vjerujem da je sveti Josip zaslužan za izvedbu te ponovne izgradnje smisla moga života koji sam u slabosti težila stavljati na romantični odnos – i što sam i nakon ta dva kraha nekako uspjela nastaviti činiti!

Prvu kavu sa svojim mužem popila sam na 29. dan tridesetnice sv. Josipu i na predzadnji dan njegove Pompejske devetnice. No nisam se primarno molila za budućeg muža, molila sam se za nutarnju slobodu od svega što me iznutra vuklo amo-tamo… I kad sam sjela s njim na tu kavu, jednostavno sam znala da je to to, no osoba s mojim dosjeom krivih ljubavnih procjena nije htjela biti baš tako lakomislena.

I kad sam sjela s njim na tu kavu, jednostavno sam znala da je to to.

S druge strane, taj osjećaj „to je to“ nije me napuštao – za razliku od prethodnih iskustava gdje je uvijek bilo teških preispitivanja i perioda nesretnosti. Vjerovala sam da mi je srce jako dobro naučilo kad nešto „nije“, da je bez problema i u slobodi moglo primijetiti da u ovom slučaju „je“. Devet mjeseci poslije zaručili smo se, a drugih devet mjeseci poslije i vjenčali – na Svetoga Josipa radnika 1. svibnja, u okolnostima pandemije…

Sveti Josip zaista ne radi ništa na hu-bu, ne iskače iz paštete – osim ako se ne radi o hitnim egzistencijalnim potrebama – već ozbiljno pristupa rješavanju čvorova naših života korak po korak, od samoga korijena. Zato se mnogim ljudima čini da se ništa ne događa kad mu se počnu moliti. Izmole jednu devetnicu, jednu tridesetnicu, pa drugu, pa žalosti i radosti, pa 9 srijeda… (Sve sam to i ja molila htijući očuvati svoje zamisli o ljubavi i onome što sam procjenjivala da želim…)

No sveti Josip prvo nam pomaže da pročistimo nakane.

No sveti Josip prvo nam pomaže da pročistimo nakane. Da mi je sveti Josip u život poslao mog muža prvi put kad sam se počela za njega moliti, ne bih bila zadovoljna i ne bih ga prepoznala kao osobu s kojom želim u Vječnost – ALI Bog je moje molitve koristio njemu na izgradnju.

Sjećam se da je kad bih i u vezama molila za svog budućeg muža, to uvijek bilo otvoreno prema tome da osoba s kojom sam u vezi možda nije moj budući muž te da je moja molitva usmjerena prema nekom drugom. Ne kažem da sam trebala izmoliti 16 tridesetnica da bi nam se putevi isprepleli, ali sve te molitve i životna iskustva, borbe i zbunjenosti, vježbanje u krjepostima i razlučivanju Božje volje učinile su me osobom (i učinile su ga osobom) koja je bila sposobna prihvatiti dar ljubavi koji je Bog imao za nas.

Ljubav nije nešto što imaš u životu da bi bio nepomućeno sretan.

Čovjek često nije svjestan koliko je ljubav umijeće. Ljubav nije nešto što imaš u životu da bi bio nepomućeno sretan. Štoviše, ako si neizgrađen, sklon udovoljavanju samome sebi i neosjetljiv na tuđe potrebe, vrlo vjerojatno ćeš većinu vremena u toj ljubavi biti nesretan – jer ti neće davati ono što su tvoja iskrivljena očekivanja o njoj postavila kao standard.

I to je ono što prepoznajem da sam učila u prethodnim iskustvima:
– Voljeti unatoč svemu.
– Opraštati unatoč svemu.
– Razumjeti unatoč svemu.
– Vjerovati unatoč svemu.
– Nadati se unatoč svemu.
– Boriti se unatoč svemu.
– Sve dok ima smisla.

A kad više nije bilo smisla – što je trebalo propasti je propalo, a sve ono dobro što je u meni bilo do tada izgrađeno je ostalo. (Ostalo je i dosta posljedica, no imala sam dovoljno vremena sve proraditi i očistiti s Bogom prije nego sam krenula dalje u ono pravo…)

A kad više nije bilo smisla – što je trebalo propasti je propalo, a sve ono dobro što je u meni bilo do tada izgrađeno je ostalo.

Sveti Josip je majstor i umjetnik – i sposoban je od tebe i tvoga života prepoznati i izmoliti remek-djelo. Tvoj ti se život trenutno ne mora posve sviđati – ali tvoj je. Pozvan si u njemu igrati glavnu, a ne sporednu ulogu pitajući se kad će doći netko ili nešto što će konačno od tvoga života napraviti nešto smisleno. To je bila moja boljka (možda i sad ponekad imam taj trn u peti koji ne trpi proces i sivilo svakodnevice), ali sveti Josip mi je pomogao da se ne zadržavam dugo u tome.

Puno puta sam se poput Lotove žene osvrtala za nebitnim stvarima i pretvarala u stup od soli, pa ponovo ulazila u proces „humanizacije“, vjerujem da nisam jedina s tim iskustvom, no i to bi ponovo prošlo i išla bih dalje. I Bogu hvala na tim slabostima koje su mi pomogle da upoznam svoje napukle prozore kroz koje je uvijek probijao propuh.

I Bogu hvala na tim slabostima koje su mi pomogle da upoznam svoje napukle prozore kroz koje je uvijek probijao propuh.

Neka ti upravo zagovor i zaštita svetoga Josipa pomogne da prihvatiš proces u svom životu. Da se ustaneš nakon svakog pada, da istrpiš svaku životnu dosadu, da ne piješ otrov samo zato što si žedan, da donosiš dobre životne odluke i da se u konačnici izgradiš u zrelu osobu koja može plesati na kiši, ići nadom protiv svake nade i ne odustajati…

Ovo mi svjedočanstvo djeluje vrlo šturo, ali ne mogu opisati koliko mi nutrina ne dozvoljava činiti spektakl od jednostavnosti i konkretnosti djelovanja svetoga Josipa – ne bi bilo autentično za njega koji je oduvijek sve činio bez buke, u skrovitosti.

Bio je običan čovjek na kojega se Bog oslonio kako bi učinio velike stvari (sv. Josemaria Escriva).

Budi to i ti. S Božjom pomoći.

Sveti Josipe, moli za nas.
Gdje god da vodiš…